Kada živite sa nekim dugi niz godina mislite da ga dobro poznajete. A onda se desi neka situacija koja vam pokaže da niste u pravu i da je ta osoba imala svoje tajne i da je vodila dvostruki život.
Prošle su skoro četiri godine otkako sam ostala udovica, noseći teret samohranog roditeljstva i pokušavajući biti i otac i majka svom osmogodišnjem sinu. Tijekom tih godina ne samo da sam stekao znanje kako ga odgojiti i sačuvati, nego i način kako pronaći sebe nakon gubitka. Pretpostavljao sam da sam u potpunosti poznavao svog pokojnog supružnika – njegove vrline, mane i nesigurnosti. Međutim, sudbina je odlučila iznenaditi me unatoč njegovoj smrti. Danas sam sigurna da, da je on nastavio živjeti, naš brak ne bi bio sačuvan što sam nedavno saznala.
- Sve je počelo prije otprilike šest tjedana, kada mi je na vrata ušao pravosudni službenik s pismom u ruci. Pokušao je mojoj supruzi osigurati sudski nalog za DNK test zbog navodne povezanosti s drugim djetetom. Otkucaji srca su mi se ubrzali dok sam skupljala dokumente, ali brzo sam povratila kontrolu. Dao sam mu duplikat smrtovnice i rekao ukratko, pokojni je. Ne može vam više pomoći.” Službenik se samo potpisao, izrazio žaljenje i otišao. Pretpostavio sam da je to zaključak ove neobične epizode. No, nekoliko dana kasnije na ulazu se pojavila žena.
Obuzela je dječakovu ruku i pogledala me ravno u oči. Rekla je to tiho, ali s čvrstoćom koja je bila očita. Obuzela me jeza koja mi je prošla cijelim tijelom. Na trenutak sam pokušao locirati bilo kakve sumnje iz prošlosti, ali nije mi palo na pamet da bi me mogao prevariti. Za mene je on bio odan supružnik, otac koji je njegovao naše dijete. Promatrao sam dječaka i priznao mu da postoji sličnost. Njegove oči, način na koji je pomicao glavu… Sve je oponašalo postupke mog supruga. Međutim, ako je dijete doista njegovo, to bi značilo da je začeto prije njegove smrti. Nisam bio svjestan što da mislim ili želim li ili ne želim znati istinu.
Rekao sam joj jednostavno: “Moj suprug je preminuo. Ako želite, mogu vam pokazati gdje se nalazi njegov grob. Poveo sam je do groblja, a ona je mirno stajala kraj spomenika, dok je dječak zbunjeno gledao oko sebe. U jednom trenutku je izvadila uzorak DNK iz svoje torbe i počela raspravljati o svom pravu na dio svoje imovine. Pokazala je prema papirima kao da u ruci drži ključ od blaga. Bio sam ne mogavši si pomoći, našalio sam se i rekao: Moj suprug nije imao ništa. Sve ili ništa i dalje je ništa.
Ako ga želite, slobodno ga konzumirajte. To je bio trenutak kada sam osjetio olakšanje. Činilo mi se da je bešćutno, ali nisam mogao spriječiti da bol iz prošlosti ponovno ispliva na površinu. Nije znala da postoji službena oporuka, ali je postojala dodatna imovina koja je nadmašila proces. Jedna od stvari bila je nekretnina koju smo moj suprug i ja prije nekoliko godina dobili na poklon od njihovih roditelja. Formalno je bio u vlasništvu nas obojice, s pravom na preživljavanje, što je dovelo do uvjeta da će, ako on umre, biti vlasništvo samo mene. Već sam imao novčić i odlučio sam potrošiti novac na obrazovanje našeg djeteta.
To je ono što je od njega ostalo i to ću sačuvati za dijete kojem sam jedini roditelj. Prije nego što sam nešto poduzeo, razgovarao sam s odvjetnikom. Bio sam potpuno iskren u vezi sa zakonom. Žao mi je djeteta, ali nisam ja ta koja bi trebala preuzeti teret posljedica koje je moj suprug ostavio iza sebe. Moj dječak ovisi o meni i sva moja snaga i izdržljivost moraju biti posvećeni njemu. Naravno, bilo je i onih koji su me prezirali, nazivali me hladnim i bezdušnim. Međutim, njih nije bilo kada sam pokušavala održati obitelj na okupu noću ili danju, kada sam sve svoje vrijeme posvećivala našem djetetu kako bih joj omogućila minimum životnog standarda.
Ne uspijevaju razumjeti razmjere moje boli kad sam vjerovala da čovjek kojem sam vjerovala ima drugačiji život s kojim nisam bila upoznata. Danas, kada razmišljam o situaciji, shvaćam da mi je usadila svijest o tome za što sam sve sposobna. Moj supružnik možda nije bio muškarac kakvog sam očekivala da bude, ali sada sam više osnažena. Rečeno mi je da je moja odgovornost zaštititi svoje dijete, biti sigurno mjesto za njega. I ne osjećam grižnju savjesti što nisam dopustio da nas prošlost zahvati novom olujom. Budući da je često nemoguće obuzdati sve rane, neke od njih treba pustiti da same zacijele.
