U današnjem članku vam pišemo na temu slatkih uspomena koje svi nosimo negdje duboko u sebi. Ovo je priča o desertima koji nisu bili samo kolači, već dio djetinjstva, porodičnih nedjelja i mirisa koji su se širili iz kuhinje dok se čekao ručak.Saznajte…
Bilo je to vrijeme kada se nije pitalo da li je kolač „moderan“ ili „lagan“. Pravilo je bilo jednostavno – ako miriše cijela kuća, znači da će biti dobro.
U staroj Jugoslaviji slatkiši su se pravili s mjerom, ali s puno pažnje. Nije se žurilo. Umutiti, sačekati da naraste, ostaviti da se ohladi – sve je imalo svoj ritam. Ti kolači su bili simbol doma, sigurnosti i zajedništva, a ne samo nešto slatko na tanjiru.
- Jedan od najprepoznatljivijih mirisa bio je onaj od krempite. Mekano lisnato tijesto i gust, ali lagan vanilin krem činili su je kraljicom kolača. Rezala se pažljivo, a uvijek se znalo ko dobija veći, a ko manji komad. Djeca su jela krem, odrasli komentarisali da je „baš ispala kako treba“, a tanjir se na kraju čistio do posljednje mrvice.
Šnenokle, ili beze knedle, bile su desert koji je djelovao gotovo čarobno. Pahuljaste grudvice od bjelanaca koje su plutale u toplom mlijeku s vanilin sosom imale su nešto nježno i umirujuće. Nisu bile teške, nisu bile napadne, ali su se dugo pamtilе. To je bio kolač koji se jeo polako, kašikom, uz tišinu i osjećaj da je sve na svom mjestu.
Palačinke su, s druge strane, bile svakodnevna radost. Nisu bile rezervisane samo za praznike. Pravile su se kad god je trebalo obradovati ukućane. Punile su se domaćim džemom, orasima, šećerom ili eurokremom, a ponekad se jela jedna za drugom dok se nisu ohladile. Miris palačinki značio je da će dan završiti lijepo, bez obzira kako je počeo.
Tufahija je nosila poseban šarm. Pečene jabuke punjene orasima, prelivenе sirupom i ukrašene šlagom bile su spoj domaćeg i svečanog. Često se spremala za goste, za slave ili posebne prilike. Imala je taj miris koji govori da se neko potrudio, da je desert dio poštovanja prema onima koji dolaze.
- Ruma torta je bila znak slavlja. Rođendani, godišnjice, veća okupljanja – bez nje kao da nešto fali. Čokoladni biskvit natopljen rumom, slojevi kreme i čokoladne mrvice činili su je bogatom i ozbiljnom. Djeca su često dobijala „manje natopljen“ dio, ali su se i dalje osjećala važno jer im je dozvoljeno da jedu tortu kao odrasli.
Kolač sa makom imao je poseban status. Nisu ga svi voljeli, ali ko jeste – volio ga je iskreno. Sočan, taman, s mljevenim makom, često uz dodatak oraha ili suvog grožđa, bio je kolač koji se vezivao za starije generacije. Bio je tih, ali snažan, baš kao i uspomene koje budi.
Ledene kocke su bile spas tokom toplih dana. Hladne, kremaste, ponekad s voćnim slojem, ponekad s čokoladom, držale su se u frižideru i vadile kad bi se svi okupili. Bile su lagane za jesti, osvježavajuće i uvijek „nestajale“ brže nego što se očekivalo.
Ono što povezuje sve ove poslastice nije samo recept, već osjećaj. To su kolači uz koje su se vodili razgovori, rješavale porodične rasprave i slavile male pobjede. Nisu se pravili da bi se fotografisali, već da bi se dijelili. I upravo zato su ostali u sjećanju.
- Danas ih još uvijek možemo pronaći u mnogim domovima i poslastičarnicama širom bivše Jugoslavije. Možda se recepti malo razlikuju, možda su se dodali novi sastojci, ali suština je ostala ista. Ti kolači i dalje nose toplinu i podsjećaju na vrijeme kada je kuća mirisala na vaniliju, čokoladu i jabuke.
Ako ikada osjetite miris krempite, šnenokli ili palačinki, velika je vjerovatnoća da će vas na trenutak vratiti u djetinjstvo. Jer neke uspomene ne blijede – samo čekaju da ih miris probudi.
