U današnjem članku vam pišemo na temu jedne tihe, ali snažne ljubavi koja se rađa i opstaje tamo gdje mnogi ne bi imali hrabrosti ni da ostanu. Saznajte…
Ovo je priča o ljudima koji nisu željeli da budu simboli, ali su to postali samim tim što su ostali svoji.
U brdovitom predjelu sela Zebince, u opštini Novo Brdo na Kosovu, živi porodica čija svakodnevica nije ni laka ni jednostavna.
Njihov život ne liči na romantične priče o suživotu koje se ponekad idealizuju, već na stvarnost u kojoj se ljubav dokazuje radom, strpljenjem i istrajnošću. Razija Metaj i Slaviša Jović dolaze iz sredina koje su godinama učene da budu suprotstavljene, ali su oni odlučili da to ne bude njihov put.
- Njihova odluka da budu zajedno nije došla preko noći. Ljubav se nije rodila naglo, niti bez pitanja i straha. Razija je vrlo rano shvatila da zajednički život sa sobom nosi mnogo više od emocija. Nosio je i odgovornost, i prilagođavanje, i spremnost da se uči. Dvije godine je posvetila učenju srpskog jezika, ne zato što joj je iko to nametnuo, već zato što je željela da razumije čovjeka kojeg voli, njegovu porodicu i sredinu u kojoj su odlučili da žive. To je bio prvi, najvažniji most koji je izgradila – most poštovanja.
Dok je njena uža porodica pokazala razumijevanje, šira zajednica nije reagovala isto. Pogledi su se promijenili, pozdravi su postali rijetki, a tišina je počela da govori više od riječi. Kada se saznalo da je Razija udata za Srbina, distanca je postala svakodnevica. Izolacija nije došla naglo, već se uvukla polako, kroz zatvorena vrata i neizgovorene rečenice.
Ipak, Razija i Slaviša nisu razmišljali o povlačenju. Naprotiv, odlučili su da ostanu. Na svom ognjištu, u selu u kojem je Slaviša rođen, podigli su malu porodičnu farmu. Krave, mlijeko i svakodnevni fizički rad postali su njihov jedini izvor prihoda, ali i način da prežive. Život je bio težak, često i neizvjestan. Noći su provodili naizmjenično budni, čuvajući imovinu i porodicu, svjesni da mir u tom kraju nije nešto što se podrazumijeva. To nije bio život iz izbora komfora, već izbor dostojanstva.
- Slaviša nikada nije krio da nije razmišljao o odlasku. Bez velikih riječi i patetike, govorio je da želi da njegova djeca odrastaju tamo gdje je i on. Njihovo dvoje djece, Marina i Mihajlo, rastu u okruženju koje često zna biti surovo prema drugačijima, ali unutar njihovog doma vlada toplina. Djeca uče da se ljudi ne dijele po imenima, jeziku ili vjeri, već po tome kakvi su prema drugima. To je lekcija koju nijedna škola ne može naučiti bolje od kuće.
U trenucima kada je teret postao pretežak, pomoć je stigla sa strane. Humanitarna organizacija „Kosovsko Pomoravlje“ prepoznala je njihovu borbu i odlučnost. Donacijom građevinskog materijala omogućena je izgradnja prostorije za proizvodnju sira, čime je porodica dobila priliku za dodatni izvor prihoda. Pomoć je stigla u trenutku kada su istovremeno pokušavali da završe i novu kuću, bez dovoljno sredstava, ali sa istom onom upornošću koja ih nikada nije napustila.
Predstavnici organizacije istakli su da njihov cilj nije samo materijalna pomoć, već podrška opstanku. Upravo to Razija i Slaviša rade svakog dana – bore se da ostanu, da žive i da ne odustanu. Njihova borba nije glasna, nema parola ni kamera, ali je prisutna u svakom jutru, u svakom mužu krava, u svakom obroku koji dijele kao porodica.
- Vremenom, dio zajednice ih je prihvatio uz rezervu, ali bez otvorenih sukoba. Ipak, osjećaj nepripadanja nikada nije potpuno nestao. Naučili su da žive sa tišinom, ali ne i da joj se poklone. Njihova priča pokazuje da su upravo ovakve porodice one koje nose najveći teret podjela – tiho, dostojanstveno i bez zahtjeva za pažnjom.
I možda baš zato njihova priča vraća vjeru u ljude. Jer dokle god postoje oni koji biraju ljubav umjesto straha i ostanak umjesto bijega, postoji nada da suživot nije samo riječ, već stvaran, živ život.
