U današnjem članku vam pišemo na temu jedne tihe, lične borbe koja se godinama odvijala daleko od očiju javnosti. Ovo je priča o vjeri, strpljenju i nadi koja se nije ugasila ni onda kada su svi odgovori izostajali.Sazmajte..
Ljubavna priča glumačkog para Sloboda Mićalović i Vojin Ćetković često se opisuje kao skladna i stabilna, ali iza te smirenosti krila se višegodišnja borba koju su rijetki poznavali.
Iako su od samog početka braka znali da žele porodicu, put do roditeljstva za njih nije bio ni kratak ni lak. Godine su prolazile, pokušaji su se nizali, ali želja je ostajala neostvarena.
U takvim trenucima, kada medicina nema jasne odgovore, mnogi ljudi se okreću vjeri. Ne iz očaja, već iz potrebe da pronađu smisao i snagu da nastave dalje. Upravo tada u život ovog para ulazi priča o svetinji koja je vekovima poznata po svjedočenjima o čudesnim začećima – lozi Svetog Simeona Mirotočivog iz manastira Hilandar.
- Ova priča nikada nije bila dio javnih istupa niti planirane ispovijesti. Naprotiv, ispričana je tiho, u jednom televizijskom razgovoru, od strane porodičnog prijatelja, kao svjedočanstvo vjere i nade. Prema njegovim riječima, Sloboda je i sama bila bliska manastiru, a u trenutku kada su ona i Vojin već četiri i po godine bezuspješno pokušavali da dobiju dijete, pomoć je stigla na neočekivan način.
Veliku ulogu u toj priči imao je njihov kolega i prijatelj Ivan Bosiljčić, poznat kao čovjek duboke vjere. Upravo on je, preko svojih poznanstava, donio lozu sa Hilandara, vjerujući da pomaže iz srca, bez velikih riječi i očekivanja. Nije bilo obećanja, samo molitva i tiha nada.
Ono što ovu priču čini posebnom jeste činjenica da Sloboda nikada javno nije govorila o svojoj borbi za potomstvo. Umjesto toga, kroz glumu je često davala glas ženama koje nose isti teret. Njena uloga Simke u seriji Koreni mnoge je dirnula upravo zato što je bila proživljena, duboka i istinita. Kao da je dio lične emocije pretočila u lik žene čija je najveća želja da postane majka.
- Kada je trudnoća konačno došla, radost je bila ogromna, ali i ispunjena oprezom. Zbog složene trudnoće, Sloboda je morala da miruje i povuče se iz svih poslovnih obaveza. Za nju to nije predstavljalo žrtvu, već svjestan izbor. Sve drugo je moglo da sačeka, jer je ispred nje bila najveća životna uloga.
Posebnu emociju donio je trenutak kada je saznala da nosi blizance. Iako je duboko u sebi priželjkivala upravo to, vijest ju je iznenadila i donijela prirodan strah koji svaka blizanačka trudnoća nosi. U njenoj porodici blizanaca ranije nije bilo, dok je s Vojinove strane ta genetika postojala. Ipak, sudbina je imala svoje planove.
Rođenjem bliznakinja Vere i Mile 2010. godine, njihova priča dobila je najljepši mogući nastavak. Četiri godine čekanja, molitve i strpljenja pretočile su se u dvostruku radost. Danas su njih dvije kruna jednog dugog i tihog puta koji nije bio ispunjen javnim izjavama, već vjerom i međusobnom podrškom.
- Priča o lozi sa Hilandara vekovima se prenosi kao svjedočanstvo vjere. Prema predanju, supružnici koji iskreno mole i poste četrdeset dana, nakon toga uzimaju plodove loze, vjerujući da djeca nisu dar koji se dobija, već život koji se povjerava. Mnogi ljekari i duhovnici navodili su primjere začeća koja su se desila mimo svih medicinskih prognoza.
Ipak, bez obzira na vjerovanja, ono što ostaje najjače u ovoj priči jeste poruka o istrajnosti. Sloboda i Vojin nikada nisu gradili svoju sreću na senzaciji, već na tišini, povjerenju i zajedništvu. Njihova priča nije dokaz čuda, već dokaz ljubavi koja ne odustaje.
Danas žive povučeno, čuvajući privatnost svoje djece, svjesni da neke stvari vrijede upravo zato što nisu izložene svima. A njihova priča ostaje kao podsjetnik da se najveće bitke često vode daleko od reflektora – u tišini, vjeri i strpljenju koje na kraju pronađe svoj odgovor.
