Glumac Radko Polič je u Jugoslaviji bio jedan od poznatijih u filmskoj branši a gledaoci ga se sjećaju po tpme što je uglavnom glumio negativce u partizanskim filmovima. Sarađivao je sa najvećim glumačkim imenima u tadašnjoj državi.
U 2022. godini svijet se oprostio od legendarnog jugoslavenskog i slovenskog glumca Radka Poliča, koji je preminuo u 81. godini života, ostavivši iza sebe zapaženo nasljeđe u glumačkom svijetu. Radko Polič, renomirani umjetnik, pobrao je divljenje publike ulogom kapetana Dietricha u “Balkan Expressu”, ulogom kojom su ga zavoljeli naraštaji Jugoslavena.
- S gotovo 60 dugometražnih filmova, preko desetak televizijskih uloga i više od sto radio drama iza sebe, Poličev talent i svestranost učinili su ga omiljenom figurom u industriji zabave. U seriji “Ravna gora” lik potpukovnika Rudolfa Ukmara obilježio je njegovu posljednju glumačku ulogu, koju je snimio 2013. godine.
Radkovi memoari, objavljeni prije tri godine, zaronili su u burno putovanje njegova postojanja. Intrigantno je primijetiti da se on sve do svoje smrti nepokolebljivo identificirao kao Jugoslaven, unatoč tome što to stajalište nije imalo odjeka u široj javnosti. Moje oslanjanje na kisik je stalno, zahtijevajući od mene da udišem lijek svakih 6 sati kako bih osigurao minimalnu funkcionalnost svojih pluća.
Srećom, moje srce je trenutno stabilno, iako vrijedi napomenuti da sam rekorder u Sloveniji sa 8 stentova. Što se tiče mojih pluća, konzumirao sam nevjerojatnih 4-5 kutija cigareta dnevno, što je, zajedno s drugim čimbenicima, dovelo do toga da sam doživio četiri susreta blizu smrti u zadnjih 7 godina.
Medicinski djelatnici koji su me primili uspjeli su me spasiti, iako uz velike poteškoće. Najteže razdoblje dogodilo se prije dvije godine. Za to vrijeme stanovao sam u stanu u prizemlju. Jednog sam se jutra, nakon buđenja, iznenada uhvatio kako jedva čekam zrak. Skupljajući posljednje snage, uspio sam otvoriti prozor i dohvatiti telefon u pokušaju da nazovem 911.
Međutim, moji su napori bili uzaludni, jer sam podlegao smrti. Srećom, čini se da je moj susjed koji živi iznad mene nekako čuo moju nevolju i požurio dolje u moj stan, otkrivši me kako nesigurno visim kroz prozor. Bez odlaganja je kontaktirala hitnu pomoć, a oni su me odmah vratili u stan da započnemo reanimaciju. Nakon toga sam prevezen na hitnu gdje su me uspješno oživjeli.
Usprkos tome, moja su pluća pretrpjela nepovratna oštećenja, što je dovelo do njihova potpunog kolapsa. Unatoč produženom boravku u Kliničkom centru u Ljubljani, medicinski stručnjaci nisu uspjeli popraviti situaciju. Posljedično, bio sam ovisan o kisiku posljednjih mjesec dana i doživio sam još jednu po život opasnu epizodu tijekom dana, za dlaku izbjegavši smrt.
Zbog toga sada svakih šest sati moram inhalirati lijekove”, prepričava Polič. Nakon što je doživio smrt u četiri različite prilike, otkrio je detalje o tome što se događa kada pojedinac prijeđe u drugo kraljevstvo. Ima li istine u postojanju tunela ili blistavih svjetala? Međutim, sve je to izmišljotina. Jedino sjećanje koje mi ostaje je osjećaj nadolazeće smrti, gdje bih pomislio u sebi – o majko, ja odlazim s ovog svijeta. I onda se odvija spektakl.
Nakon oživljavanja osjećao sam se kao da sam dobio drugu priliku za život. Sve postaje maglovito i nejasno. Nakon pola sata svijest se vraća i osjeća se poput ponovnog rođenja. Svjetlost, pokret – sve vas to u početku zbunjuje, dok polako ne počnete shvaćati da ste dobili novi početak. Sada razumijem da je rođenje bolno iskustvo.
U početku ste potpuno nesvjesni svoje okoline. Treba vam par sati da složite slagalicu – ah, ja sam Radko, i nalazim se u bolnici. Svaki sljedeći slučaj smrti dovodi do točnog ponavljanja događaja, bez obzira na bilo kakva prethodna iskustva ili smrti. Prethodni susret sa smrću duboko je utjecao na mene, jer sam se spasio nakon što sam preminuo između 5 i 6 ujutro.
- Proces oživljavanja pokazao se iznimno zahtjevnim, uz zabrinutost zbog mogućeg oštećenja mozga. Sljedećih sam dana bio oprezan, kao prema djetetu, zbog dugog razdoblja koje sam proveo na rubu smrti. Međutim, unatoč danaku koji je uzeo na moje fizičko blagostanje, moj um ostaje netaknut i funkcionalan, prkoseći izgledima. To su osjećaji koje je iznio Polič. Na pitanje o valjanosti predodžbe da čovjeku u trenutku smrti cijeli život proleti pred očima, Polič odgovara:
U trenu život prestaje postojati. Možda se to događa kada netko doživi kratak, prolazan trenutak smrti. Odjednom, svijet oko mene nestaje, kao da se miješa. Zvukovi se stapaju jedan s drugim, svjetlost se stapa s tamom. Postupno, sve nestaje, ostavljajući samo prazninu. U toj jedinoj sekundi vrijeme izmiče – to je kraj, zbogom, doviđenja.
Suočen sa zastrašujućom mogućnošću podvrgavanja operaciji s visokim rizikom smrtnosti, Polič je odlučio kontaktirati svoju braću i sinove, podijelivši s njima svoje posljednje želje. Tijekom intervjua deset godina prije, otkrio je da unatoč tome što je 50 godina posvetio svojoj profesiji, nalazi se bez ikakvih profesionalnih poznanstava i bez sustava podrške u teškim vremenima.
Osim toga, živo se sjeća događaja iz 1990-ih kada je u krugu vlastitog doma pokušan atentat na njega. U vrijeme dok sam se duboko uživljavao u ulogu, koja koincidira s mojom pušačkom navikom, dogodio se nesvakidašnji incident koji je prkosio svim očekivanjima. Bio je to trenutak kad mi je cigareta, smještena među usnama, ali koja je tek trebala biti zapaljena, ispala iz mojih usta dok sam prebirao po raznim materijalima.
Dok sam se saginjao da uzmem ispalu cigaretu, nepoznat zvuk je odjeknuo iznad mene, prvi put mi je odzvanjao u ušima. U djeliću sekunde, zvuk je eruptirao, razbivši ne samo jedno, već dva stakla, uključujući i dvoslojno staklo iza mene. Nije to bio puki čin razbijanja, već neopisiv fenomen. Postupno ustajući, usmjerih pogled prema prozoru ispred sebe i bez oklijevanja brzo izađoh iz stana i uputih se u dvorište. Tamo, usred prostrane divljine, ugledao sam čovjeka koji je nestao u dubinama šume.
