Meša Selimović je jedan od najpoznatijih pisaca na našim prostorima čija su djela bila obavezna lektira u školama za vrijeme Jugoslavije. I njegov privatni život je bio jako interesantan.
Priču Darke Božić i Meše Selimovića obilježila je duboka ljubav i obostrano divljenje. Njihova je veza cvjetala, bez sputavanja njezine pravoslavne vjere i njegovog muslimanskog podrijetla, što nije spriječilo njihovu vezu. Pjesme Meše Selimovića odlikuju se istraživanjem psiholoških i moralnih dimenzija karaktera, ispitivanjem ljudskih vrlina i mana, te sukobom dobra i zla, te borbom istine i laži. Utemeljen u specifičnom povijesnom kontekstu, cjelokupan opus Meše Selimovića pokazuje kvalitetu koja je istovremeno bezvremenska i univerzalna.
- Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Za sebe je rekao: “Iz muslimanske sam obitelji, iz Bosne, ali sam po nacionalnosti Srbin”. Bio je jedan od najboljih studenata na studiju srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali ga je rat zatekao u Tuzli prije nego što je završio. Ovog pisca vlasti nisu zaobišle; uhićen je zbog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkom pokretu, iskazujući aktivno političko sudjelovanje kao član Komunističke partije Jugoslavije.
Ipak, Mešu Selimovića njegovi suvremenici najčešće pamte po zapaženoj profesorskoj ulozi. Dok su neki kritičari primjećivali njegov navodni nedostatak talenta, bilo je jasno da je posjedovao visoku razinu pismenosti. Mlađe kolege su u Meši Selimoviću gledale kao na inspiraciju, diveći se svakom njegovom pokretu. Matija Bećković osvrnuo se na svog starijeg kolegu Mešu Selimovića, primjećujući: “Nisam sreo profesora koji se tako artikulirao, niti imao takvo držanje, niti dominirao područjem klasičnih i modernih književnih djela.
Način na koji je on upravljao kompleksnošću jezika , uz aforizme i spoznaje koje je iznosio, stajali su kao dokaz božanskog dara, utemeljenog isključivo na vjeri u umjetnost. Žena koja je Meši prije puta ponudila udoban krevet, ispeglane košulje i poljubac, koja je otvoreno poštovala želje svog supruga i bila spremna pratiti ga bilo gdje u potrazi za njihovom radošću, zvala se Daroslava – Tamni Božić.
Svakodnevno gutajući u blatu ljudskih nedjela, Darkin Meša se našao usred zlobnih glasova koji su ga željeli omalovažiti, odvratiti od vlastite nemoći da da značajan doprinos. Postao je posebno žarište političkog uznemiravanja, a upravo je njegova bolest, proizašla iz zanemarivanja uvjeta njegove egzistencije, označila ključni trenutak za njega. Upadala je u oči potpuna ravnodušnost prema dobrobiti čovjeka koji je tako značajno pridonio svojim društvenim i književnim angažmanom.
Nakon toga, Meša Selimović se s obitelji preselio iz Sarajeva u Beograd, gdje su ga čekali prijatelji koji su ga podržavali i pomogli mu ako zatreba. Prije odlaska napisao je pismo prijatelju u kojem stoji: “Život u Bosni može biti iscrpljujući i težak, posebno za nekoga tko stoji samo centimetar iznad prosječne visine. Taj dodatni centimetar, koji sam nenamjerno stekla, na kraju me osudio na propast.
Dok su se spremali da zauvijek napuste Bosnu, Darka i Meša su odlučili skupiti svoju imovinu u nekoliko kofera, ponijevši sa sobom svoje već iznošene stvari.” Dok su lutali Baščaršijom, Meša je jednom piscu rekao: “Danas odlazim i ne vraćam se.” Ovo je bila istina o stvari. U pratnji svoje Darke krenuo je iz Sarajeva za Beograd, gdje je očekivao zagrljaj vjernih prijatelja i novi početak bez prijekora, zamjeranja, šupljih gestova i političkih zavrzlama.
U Beogradu ga je obavijao mir jer se družio s Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem, a večeri je posvećivao omiljenom hobiju piscu. Sjedeći pored njega, njegova suputnica Darka bi ili heklala ili čitala. Nakon što je Meša završio neko poglavlje, Darka se pretvarala u revnog slušatelja, potpuno uronjenog u svaku njegovu izgovorenu riječ. Svojim književnim prilozima Meša Selimović je ukazivao na nedostatke čovječanstva, posebno se fokusirajući na njegove najdublje nedostatke. Fraza “Tko propusti ljubav, propusti život” sažima značajan princip postojanja, nudi posebnu perspektivu i djeluje kao izvor radosti u koji se ulijeva ljubav.
Nakon što je Meša preminuo, prišla je žena upoznata s njegovim spisima i upitala je: “Gospođo, kao kći generala, što ste primijetili u muslimanskom Meši?” Ona je odgovorila: “Čovjek koji je cijenio ljudskost, bez obzira na identitet. Snaga njihove ljubavi bila je bez premca.” Navečer kad je preminuo, njegovom suradniku Bećkoviću rekla je: “Da sam shvatila da se neće vratiti cijelu noć, legla bih i spavala kraj njega!” Kad bi bilo moguće da mu se pridruži u smrti, to bi bio njezin izbor.
