Saša Popović osnivač i umjetnički direktor Grand produkcije je preminuo u martu mjesecu nakon borbe sa opakom bolesti. Njegova udovica Suzana ne može da se pomiri sa njegovim odlaskom.
U teškim trenucima koji su zadesili obitelj, kćer i šogorica sve su teško podnosile. Njihova je bol duboka, riječima je teško opisati, a tragovi tuge nisu zanemareni, prisutni su u svakom trenutku, svakom pokretu. Šteta koju su pretrpjeli imala je značajan emocionalni učinak. Dok pokušavaju pronaći smisao u svakodnevnom životu, bol se povećava i na kraju se ne mogu nositi s njom. Emotivno je značajan i narativ Danijela, sina obitelji koji formalno nije postao dio obitelji, ali je svojom predanošću i srcem zauzeo njegovo mjesto.
- Suzana je predložila da joj on bude društvo, ali on Sašu dosljedno doživljava kao oca, što je više puta naglašeno. S druge strane, Saša ga je gledao kao sina – ne službeno, ali s dubokim poštovanjem. Između njih se stvorila veza koja seže i izvan krvnog srodstva. Bilo je to povezano partnerstvo koje je uključivalo uzajamno poštovanje, razumijevanje i utješnu toplinu koju može pružiti samo istinska obiteljska intimnost. Unatoč boli, Daniel pokušava služiti kao zagovornik razuma tijekom razdoblja nereda. Zajedno sa svojim partnerom, sudjelovao je na konferenciji za novinare u vezi sa svojom zabrinutošću.
Izjavio je kako se nada da se situacija neće pogoršavati, iako je priznao da su iskustva koja proživljavaju izuzetno bolna. Njegova majka i sestra su u očajnom stanju; kako napominje, sve je manje i manje. U svom ponašanju i svakodnevnim aktivnostima uočavao je slučajeve emocionalne iscrpljenosti, kao da iz njih izvire depresija, koja polako ali sigurno napreduje. Posebno su značajne njegove riječi kada priznaje strah da bi se zbog toga mogla dogoditi nova tragedija. U svojoj agoniji i nedostatku mogućnosti, izrekao je izjavu koja je odjeknula: “Bog ne želi da bude drugog sprovoda.”
To nije samo vapaj za pomoć, već i signal da je maksimalna količina pomoći postignuta. Prema njegovim riječima, obitelj se raspada pred njegovim očima, a on pokušava održati barem dio stabilnosti, unatoč teškoćama. U svoj toj tuzi, ono što je još uvijek vidljivo je ljudska slabost, kao i otpornost obiteljskih veza koje postoje iu najtežim situacijama. Unatoč tome što nije bio biološki sin, Danijelov odnos sa Sasu bio je dubok i simbiotski. Ti su odnosi napredniji od formalnosti, pokazujući da se prave obiteljske vrijednosti sastoje od emocija, a ne od papira.
Ovaj događaj, koji je težak i bolan, pokazuje do koje mjere se ljudi mogu povezati i do koje mjere jedno srce može utjecati na drugo, bez obzira na njihovo podrijetlo ili krvnu vezu. Gubitak jedne osobe može iz temelja promijeniti temelje obitelji, a proces oporavka zahtijeva puno snage, sućuti i podrške. Zato je važno u ovakvim slučajevima ne šutjeti, ne ignorirati patnju drugih. Obiteljske suze, bol i očaj molba su za sve nas da razmislimo koliko je važno biti prisutan – za najmilije, prijatelje i obitelj. Neka njihova bol posluži i kao upozorenje na krhkost života, ne trebamo svoje voljene uzimati zdravo za gotovo.
Dok Suzana i njezino dijete pokušavaju pronaći energiju za život iz dana u dan, Danijel želi da im vrijeme donese barem malo opuštanja. Shvaća da rana neće nestati, ali želi da bol bude podnošljivija. Njegova predanost i osjećaj odgovornosti prema njima oboma pokazuju da je čovjek pun ljubavi, odan i dovoljno neustrašiv da preuzme ulogu oslonca kada drugi pokleknu. Srž pripovijetke je ljubav koja nema granica: ljubav između muškarca i njegovog “oca u srcu”, između polusestre i brata, između muškarca i žene koji pokušavaju uliti mir usred oluje. Ovo će poslužiti kao izjava o tome koliko su ljudske veze moćne i koliku razliku mogu napraviti kada se druge veze izgube.
