On je bez sumnje jedan od najomiljenijih pjevača na estradi. Aco Pejović, renomirani srpski pevač specijalizovan za narodnu i zabavnu muziku, rođen je 16. januara 1972. godine u Beogradu, SR Srbija, bivša Jugoslavija. Početkom devedesetih Pejović je brzo stekao slavu, osvajajući publiku širom Balkana svojim izuzetnim vokalnim talentom i sposobnošću da izazove emocije. Njegove pjesme su dominirale eterom i televizijskim ekranima, učvršćujući njegov status favorita među fanovima. U osnovi Pejovićevog uspeha leži njegov moćan glas, sposoban da prenese širok spektar emocija, od tuge do radosti. Njegovi živahni koncerti poznati su po svojoj naelektrisanoj atmosferi i predanoj bazi obožavatelja.
Aco Pejović, cijenjeni muzičar, dugi je niz godina u srećnom braku sa suprugom Biljanom, a njihovu ljubav su blagoslovile tri prelijepe ćerke. Uprkos brojnim iskušenjima, uključujući i mučan trenutak kada je Biljana doživjela komplikacije opasne po život zbog puknuća aneurizme i krvarenja u mozgu, njihova ljubav je ostala nepokolebljiva i odlučna. Tokom ovih izazovnih vremena, Aco je stajao kao njen nepokolebljivi stub podrške. Razmišljajući o ovom dirljivom poglavlju njihovih života, Pejović je ispričao iskrene anegdote iz ove lične iskušenja. Biljanina je čitavog života bila dobrog zdravlja i nikada nije imala problema. Međutim, sve se promijenilo u trenutku kada joj je pukla aneurizma. Ne znajući, živjela je s urođenim stanjem – dvije aneurizme u očnim arterijama. Uprkos tome što je tri dana zaredom imala glavobolje, nije mnogo razmišljala o tome. Nažalost, tokom predavanja pred svojim studentima iznenada se srušila, zbog čega je hitno potražila pomoć u Urgentnom centru. Čekanje tamo je bilo mučno, slika koja me i dalje proganja. Okruženi uznemirujućim prizorom doktora koji nose beživotna tijela u crnim torbama, uznemireno smo sjedili, strepeći od trenutka kada će doktor izaći i izgovoriti one strašne riječi: “Gotovo je”.
Nakon što sam zatražio pomoć od svojih kolega iz zdravstvene industrije, moji poznanici liječnici su odmah pružili podršku. Mlada doktorica me je uputila u ustanovu, a iako mi je u tom trenutku nedostajalo saznanja o specifičnostima aneurizme, ne smatram je odgovornom. Obavijestila me o svojoj namjeri da ostane uz mene do jutra, prepoznajući hitnu potrebu za hitnim hirurškim zahvatom kako bi se riješilo moje kritično stanje. Šanse za preživljavanje za osobe čija aneurizma pukne su samo jedna prema hiljadu. Kada je sunce zašlo, cela srpska muzička scena se okupila iza mene, otkrivajući pravu prirodu mojih prijateljstava koja su me preplavila stalnim ohrabrenjem i naklonošću. Zapanjujućih 150 pojedinaca, pretežno iz oblasti pop muzike, uspjelo je da se probije do bolnice. Neposredno prije nego što su me odvezli u operacionu salu, pozvao sam djecu da se oproste od mene, akutno svjestan da bi ovo potencijalno mogao biti naš posljednji susret. Sama operacija je izdržala napornih šest i po sati, a u hitnoj smo ostali do 7 sati ujutro.
Nakon procedure, bio je težak prizor jer je imala obrijanu glavu i vidljive rane. Postalo je neophodno da našoj djeci objasnim situaciju. Kako bih zaštitio našu privatnost i zadržao osjećaj samoće, jasno sam stavio do znanja da nikome nije dozvoljen ulazak u naš dom, jer sam želio biti samo sa svojom djecom. Okupila bih ih, čvrsto ih zagrlila i pružila uvjeravanje govoreći: “Izdržat ćemo ovaj period bez mame jer sve stvari na kraju prođu.” Sve to vreme u mislima mi je uporno odzvanjao tekst Cecine pesme “Živ čovek se na sve navikne”. Te prve večeri niz nesretnih događaja odigrao se u mojoj porodici. Naša najstarija kćerka je bila žrtva trovanja, srednje dijete je imalo zubne probleme, a najmlađu je postigla temperatura. Užurbana, odmah sam kontaktirala doktora, koji je dao infuziju da ublaži bolest moje starije kćerke. Kad su se djeca smjestila, potražila sam utjehu u svojoj sobi, obuzeta poplavom emocija. Očajnički sam molio Biljanu da ostane uz mene, ispuštajući prodoran krik koji je odjeknuo prostorijom.
