Muž i žena su otišli na jednu zabavu koja je za njih završila pomalo i neobično. Kada su odlučili da je vrijeme da pođu kući, nije pošlo baš sve u najboljem redu, a njihova priča je za tren oka postala viralna.
Supruga i ja smo se vraćali sa slavlja, bilo je već 2 sata ujutro, a mi smo prolazili usamljenom, slabo osvijetljenom cestom. U jednom trenutku automobil je stao. Nismo imali mobitele jer su mobiteli tek bili u fazi razvoja i nismo im imali stalan pristup. Bilo je to mirno, tiho okruženje tijekom noći, osjećali smo se pomalo nesigurno, ali nismo imali izbora nego čekati. I dok smo čekali, nismo uspjeli ostvariti ono što se od nas očekivalo. Nakon otprilike sat vremena, čovjek je i dalje sjedio u autu, iako je noć bila hladna i mračna, u daljini smo primijetili vozilo.
Kako se približavalo, počelo je nama, a iz vozila je izašao mladić star oko 25 godina i počeo nam se obraćati. Predstavio se kao student i objasnio da nas je slučajno sreo. Bio je uviđavan i predložio da se odvezemo u grad jer nismo imali sredstava da pozovemo pomoć. Unatoč nedostatku znanja o njegovom prijedlogu, pristali smo na njega. Pokušali smo biti obzirni, ali nismo uspjeli pokazati poštovanje. Dali smo mu novac u znak zahvalnosti, ali on je ponudu pristojno odbio rekavši: “Ja vam mogu pomoći, ništa vam više ne treba.”
Nismo shvatili da će to biti početak nečega što će ostati s nama do kraja života. Prošlo je godinu dana, a onda je moja žena vikala od boli. Drhtavim glasom predložila mi je da odmah počnem s vijestima. Nisam bio svjestan njezine definicije, pa sam bio zaveden i nisam bio siguran u ono što govori. Tek nakon što sam aktivirao TV prepoznao sam studenta kojeg smo locirali na tom izoliranom području kao opasnog kriminalca, 35-godišnjaka koji je počinio više razbojništava u različitim predjelima, prvenstveno šumskim, noću je napadao i vozače.
Rečeno mi je da su njegove metode izvanredne i da se vjerojatno tako i nama obraćao. Djelovao je kao zbunjeni planinar ili turist kojem je potrebna pomoć. Nakon što bi stekao povjerenje vozača, čak bi se i trudio biti što je moguće susretljiviji, tada bi jednostavno postao žrtva. U konačnici, on bi pokrao od njih, uzeo bi svu njihovu imovinu i ostavio ih bez ičega, što bi dovelo do najvećeg stupnja uništenja i terora.
A zastrašujuće nam je bilo kad smo saznali da ga traže u nekoliko država. Mediji su ga dokumentirali kao lovca, a njegov opis i metode postali su prepoznati. Osjećala sam se kao da je cijelo okruženje postalo izvor straha, jer nismo bili svjesni što nas je spriječilo da budemo sljedeća žrtva.
Možda je bio zabrinut za nas dvoje, ili je njegova visoka priroda možda utjecala na njega, ili jednostavno nije želio riskirati. Međutim, činjenica da nas nije uspio ukrasti bila nam je značajna usluga. No, pitamo se što ga je spasilo, zašto protiv nas nije uspio ostvariti cilj. Možda je vjerovao da nas ne može lako prevariti, ili je možda mislio da je preopasno uključiti nas u zavjeru. Nismo sigurni i možda nikada nećemo naučiti. Možda nije uzeo u obzir naše nevolje, ili se njegova filozofija nije uspjela obratiti drugoj strani.
Međutim, imali smo sreću, sreću, nije nas uspio opljačkati, a možda smo imali sreću što nismo ubijeni. Danas, iako smo te noći još bili fizički sposobni za kretanje, vjerujemo da je to iskustvo djelovalo na nas. Naučili smo biti oprezniji u životu, izbjegavati nepromišljene pretpostavke o drugima, čak i kada se čini da imaju dobre namjere ili inteligenciju. Nikada ne razumijemo što se zapravo događa iza kulisa, pa su sada sve naše odluke promišljenije, opreznije. Unatoč svemu, jedino nam preostaje izraziti zahvalnost što smo preživjeli, jer bi alternativni ishod bio drugačiji.
