U vjerskom pravoslavnom kalendaru postoji veliki broj svetaca koji se poštuju a za mnoge od njih su vezani i neki običaji koje ljudi praktikuju i dan danas. Više o tome ko je bio Sveti Tarasije pročitajte u nastavku.
Rođen u Carigradu, studirao je književnost i filozofiju; njegov izniman intelekt i obrazovanje naposljetku su ga doveli do cara, gdje je preuzeo uloge savjetnika i senatora. Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici obilježavaju danas spomen na Svetog Tarasija, uvaženog patrijarha carigradskog, znamenitog mučenika koji se hrabro suprotstavio ikonoboračkoj jeresi. Rođen u Carigradu, studirao je književnost i filozofiju; njegov izniman intelekt i obrazovanje doveli su ga naposljetku do cara, gdje je preuzeo uloge savjetnika i senatora.
Nakon prerane bolesti i kasnije smrti patrijarha, koji nije mogao sudjelovati u pravoslavnom štovanju ikona, car je prenio svoju želju da Tarazije prihvati ovu inicijativu i pomogne u jačanju pravoslavlja protiv krivovjernih uvjerenja. Za vrijeme njegova vodstva u Nikeji je 787. godine sazvan VII. ekumenski sabor, gdje je osuđena praksa ikonoklazma, a štovanje svetih ikona ponovno je potvrđeno i obnovljeno.
Tarasije je iskazivao izuzetnu dobrotu prema siromašnima gradeći im skloništa, opskrbljujući ih hranom i toplom odjećom te osiguravajući im sigurnost od života na ulici. Unutar kršćanske tradicije, zabilježeno je da je prije svoje smrti promatran kako odgovara demonima, proglašavajući: “Sve dok je imao glas, izjavljivao je, ‘Nisam kriv za taj grijeh! Također nisam kriv za taj grijeh!”
- Preminuo je 806. godine, nakon što je 22 godine proveo u upravi crkve. Tradicija kaže da je njegovo lice zračilo sjajem Sunca u trenutku njegove smrti. Tropar (u četvrtom glasu) posvećen ovom svetitelju glasi: – Kao standard vjere, objavite istinu o stvarima svojoj kongregaciji, utjelovljujući model poniznosti i služeći kao instruktor u samodisciplini. Zbog toga si svojom skromnošću stekao veliko poštovanje i pronašao bogatstvo u svojoj jednostavnosti: Oče Tarazije, posreduj kod Krista Boga za spasenje duša naših.
Bonus tekst:
Kulinarska baština Afrike složena je i raznolika, a stoljećima su je oblikovale različite kulture, geografska obilježja i klimatski uvjeti. Središnji dio afričke prehrane je široka paleta hrane lokalnog porijekla, na koju duboko utječu različita klima i tradicija pojedinih područja. U zapadnoj Africi, na primjer, klima varira od tropske do sušne, što rezultira prevladavajućom prehranom koja uključuje žitarice kao što su kukuruz, proso i sirak.
U prehrani Zapadne Afrike osim žitarica veliku važnost imaju mahunarke poput kikirikija, graha i slanutka. Značajne razine proteina i vlakana koje se nalaze u mahunarkama čine ih vrijednom komponentom dnevnih obroka. Obično se mahunarke ugrađuju u juhe ili variva, poput juhe “egusi”, koja sadrži sjemenke dinje i često uključuje meso ili ribu. Istočna regija Afrike, poznata po svojoj vlažnoj klimi pogodnoj za uzgoj raznolikog voća i povrća, nudi bogatstvo svježih namirnica unutar svoje kulinarske tradicije.
Na primjer, u Keniji, uobičajeno jelo “ugali”, pripremljeno od kukuruza, popraćeno je izborom povrća i mesa. Štoviše, prevladava svježe voće, uključujući mango, ananas i papaju, koje se često konzumira u cijelosti ili prerađeno u sok. U sjevernoj Africi, procvat uzgoja aromatičnog bilja i začina pripisuje se povoljnim klimatskim i zemljišnim uvjetima regije, što rezultira prehranom koja je i raznolika i bogato začinjena. Suština lokalne kulinarske tradicije uhvaćena je u jelima kao što je kus-kus, koji se sastoji od sitnih žitarica kuhanih na pari, i tagine, sporo kuhano jelo pripremljeno u posebnom loncu.
Obično su uključeni ključni sastojci poput janjetine i piletine, dok začini poput kurkume, kumina i cimeta daju duboke okuse ovim kulinarskim kreacijama. U središnjoj Africi, obilne tropske šume pružaju raznolik niz izvora hrane koji su sastavni dio regionalne kulinarske prakse. Ovaj asortiman uključuje korijenje poput kasave i slatkog krumpira, uz lišće koje se koristi u juhama i varivima.
Popularno jelo poznato kao “gulaš” napravljeno je od kombinacije povrća i mesa, često pojačanog autohtonim biljem i začinima, dajući snažne okuse i značajne nutritivne prednosti. Osim ovih jedinstvenih regionalnih obilježja, fokus na prehranu diljem Afrike naglašava važnost očuvanja prirodnih resursa i korištenja lokalnih sastojaka.
