Danas je DNK analiza dostupna skoro svima i mnogo ljudi koristi ovu mogućnost da sazna nešto o svojim precima i korijenima. Međutim jedna svekrva je posumnjala da unuče nije dijete njenog sina a doživjela je neugodno iznenađenje.
Želim podijeliti osobnu, bolnu priču koja ilustrira mogućnost članova obitelji da donesu neočekivane poteškoće, čak i kada bi trebali biti izvor najveće pomoći i radosti. Kad sam rodila svoje dijete, očekivala sam da će moj život postati potpuna bajka. Suprug i ja smo dugo željeli dijete, a kada se to konačno dogodilo, osjećala sam se kao najsretnija žena na svijetu. No, to veselje nije bilo dugotrajno, svekrvino uplitanje umjesto slavlja stvaralo je probleme. Umjesto da od sreće i veselja zagrli svoje dijete, ona je svaki put kada bi pogledala sina davala zlobne izjave, govorila da ne sliči na njenog sina i da tu nešto nije u redu.
- Isprva sam pokušao ignorirati te riječi, pretpostavio sam da nisu značajne izjave i da je možda ona imala fiksaciju na njih. Mislio sam da će bebe često imati drugačiji izgled tijekom prvih nekoliko dana i da će se stvari s vremenom sve više riješiti. Međutim, kako su dani prolazili, njezine su izjave postajale sve glasnije i otrovnije, a atmosfera u sobi sve štetnija. Jedan specifičan događaj katalizirao je cijelu situaciju. Dok sam se s punim ruksakom vraćao iz dućana, susjed, pedesetogodišnjak, ponudio mi je pomoć i unio mi ruksak u zgradu.
Naizgled jednostavan čin dobrote, ali moja je svekrva promatrala s prozora i ubrzo počela popularizirati svoju teoriju. Rekla je da su djetetove oči bile identične onima obližnjeg stanara, što nije bilo iznenađenje budući da je bio toliko željan pomoći. Njezina je kreativnost bila bezgranična: čak je i mog supružnika, zajedno s njegovom sestrom, uvjeravala u neposjedovanje djeteta, pripisivala je to tuđoj krvi i govorila da je to sumnjivo. Osjećao sam se kao da sam postao kriminalac u vlastitom domu, bez opravdanja ili zaštite, podvrgnut nagađanjima i sumnjama.
Najzapaženiji aspekt te neugodne situacije bio je trenutak kada mi se svekrva, pred svojim suprugom, direktno obratila i rekla da ću sudjelovati u DNK analizi ako nemam što kriti, kako bi pokazala da se radi o mojoj unuci. Ostao sam šokiran i ostao bez riječi. Te sam večeri dugo plakala, osjećala sam se nezadovoljno i kao da sam izgubila svo njihovo dostojanstvo. Suprug me nije podržao, već je rekao da će test zaključiti narativ, dakle, htjela sam sačuvati mir u obitelji i da moje dijete ne bude odgajano u sumnjivom ili toksičnom okruženju, pa sam se složila. Sljedeći su tjedni bili pakao.
Svekrva mi nikad ne bi dopustila da pobjegnem od nje, a svaki put kad sam posjetila sina ili ga uspavala, osjećala sam se kao da me ona promatra, kao da joj netko pokušava nešto sakriti. Spavala sam loše, probudila se sa suzama u očima i razmišljala o tome kako sam dopustila da se nađem u situaciji koja je zahtijevala dokaz o djetetu koje sam začela. Kada su konačno stigli nalazi DNK, liječnik je objasnio da se dijete potpuno posvetilo ocu i da nema govora ni o čemu. Nakon toga sam doživio veliko olakšanje, ali i osjećaj gorčine zbog svega što smo proživjeli.
Svekrva je tada samo pognula glavu i šutjela, nijednom nije spomenula susjedu ni izgled mog dječaka, ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, shvaćam da se taj događaj dogodio i da se ne može poništiti. Danas sam sretan što sam ponosan roditelj i suprug. Stekla sam spoznaju koliko članovi obitelji mogu biti i prijatelji i protivnici.
Stekla sam spoznaju da čak i kada je žena nevina i poštena, može biti vrijeđana i optužena za zločin falsificiranja samo zato što netko želi vjerovati u njihovu verziju istine, unatoč činjenici da je stvarni zločin počinjen. U konačnici, moj najveći trijumf je to što mi je istina bila očigledna, a moje dijete je rođeno iz ljubavi, zaslužilo je da bude priznato i voljeno bez uvjeta.
