Udanašnjem članku donosimo priču o Clari Moreau, ženi koja je ostavila trag u francuskom selu, čije ime i danas odjekuje među mještanima. Više u nastavku…
Njezina kuća, sklonjena iza bršljanom obrasle ograde, bila je poput tajne koju su svi u selu pokušavali razotkriti, ali je ona ostala misterija do kraja.
Priča o Clari počinje maglovitog jutra kad je došla u selo. S sobom je nosila samo kožni kovčeg i malu bijelu mačku, a njezina misteriozna prošlost bila je kao neispričana priča.
- Niko nije znao odakle je došla, niti koliko ima godina, ali svi su znali da nije poput drugih žena u selu. Nikada nije tražila pažnju, ali se i nije skrivala. Kad god je sjela na verandu svoje kuće, samo bi gledala prema rijeci, kao da nešto čeka. I dok su mnogi u selu vjerovali da je ona samo obična žena koja živi u izolaciji, nekoliko starijih mještana govorilo je da su u njoj osjetili neku posebnost, neobičnu energiju koju nije imala nijedna druga osoba.
Njena kuća bila je prava umjetnost – izgrađena od ružinog drveta koje je obradio njen muž, André Moreau, poznat majstor stolar. Svaka greda, svaki okvir prozora, svaki komad drvenog namještaja nosio je pečat Andréove strasti prema drvetu. Kuća nije bila samo dom – ona je bila sama srž njihove ljubavi, način na koji je on od drva stvarao nešto više. Pričalo se da je kuća imala vlastitu soul – kad bi vjetar prolazio kroz krošnju starog kestena u dvorištu, čuo bi se šum koji podsjeća na to kako diše. Sve je bilo u harmoniji, sve je bilo kao u bajci – sve dok André nije nestao.
- Jednog dana, iznenada, André je nestao bez traga. Kuća, koja je bila ispunjena ljubavlju i životom, postala je tiha i prazna. Ruže koje je Clara sa ljubavlju sadila u vrtu počele su venuti. Pričalo se da je to znak da je nešto u njihovom životu zauvijek nestalo. Clara je postala tihi promatrač, koji svaki dan sjedi na verandi i gleda u rijeku, kao da čeka povratak svog voljenog. No, sve je ostalo isto – ona je bila tu, ali ni riječi o prošlim vremenima, ni o Andréovom nestanku. Nije primala goste, nije odgovarala na pitanja, bila je samo dio kuće, dio tišine.
Tijekom godina, Clara nije starila. Njezin izgled ostao je nepromijenjen. Oči boje dima, miris ruže koji se širio iz njezinih ruku, činili su je posebnom. Djeca su znala dolaziti u blizinu njezine ograde i gledati je izdaleka, znajući da je ona nešto što je nadmašivalo njihovu stvarnost. Neki su tvrdili da su osjećali čudne vibracije kada bi se zadrži blizu njene kuće. Kuća je bila živa – povremeno bi izgledala manja, a ponekad bi joj prozori izgledali kao da su veći, kao da se mijenja sama struktura kuće.
- A onda je došla poplava. Rijeka koja je stoljećima mirno tekla, sada je poplavila selo. Kad su mještani došli do Clarinog imanja, našli su samo prazan prostor. Kuće nije bilo, kao da je nestala u trenu. Nitko nije znao što se dogodilo – Clara, njezina mačka, pa čak ni greda od ružinog drveta nisu ostali.
Međutim, nekoliko tjedana kasnije, jedan ribar je na obali rijeke tvrdio da je vidio ženu u bijeloj haljini, kako nosi kofer i ružin pupoljak. U magli, iza nje, pojavila se kuća. Ista ona kuća, ali sada blistava i nova, kao da je ponovo oživjela. Kad je ribar pokušao prići, kuća i žena su nestali. No, miris ružinog cvijeta ostao je na obali, sve dok ga je rijeka nosila.
Od tog trenutka, mještani su počeli pričati da Clara i André nikada nisu otišli. Neki tvrde da su još uvijek u drugom svijetu, gdje njihova ljubav nije nestala, a kuća iz ružinog drveta nastavlja da živi, obnavljajući se svaki put kad miris ruže opet napuni zrak.
- Svi koji su imali sreću da prođu tim krajem u sumrak, kažu da će osjetiti miris ruže, a možda i čuti šum čekića kako kuca u daljini. I tako, legenda o Clari Moreau i njezinoj kući od ružinog drveta ostaje živjeti, podsjećajući nas na to da ljubav koja ne umire, ne poznaje granice ni vremena.
