Ana Kovalčuk je izašla iz zatvora, a s njom je izašao i cijeli njen svijet, ali samo na trenutak……
Teška željezna vrata su se zatvorila iza nje, a ona je stajala na pragu slobode, osjećajući težinu svakog momenta koji je prošao.
Osam godina života je ispunilo jedno jedino zlo – smrt njenog muža, Aleksandra. Ona nije bila zla žena, nikada nije željela povrijediti ikoga. Ali, kad su u pitanju život i smrt, ponekad je nesreća jača od nas samih.
U ruci je držala samo izlizanu torbu s nekoliko sitnica koje su joj bile dragocjene: stari kaput, kovertu sa 30 hiljada grivna koje je zaradila radeći u zatvorskoj šivaonici i buket bijelih hrizantema koji je odabrala u prodavnici. To je bilo sve što je imala, jedina stvar koju je mogla dati Aleksandru, čak i nakon svih tih godina. Odlučila je otići na grob.
- Put do groblja bio je dug i pun teških misli, ali ona je koračala, svaki korak kao gubitak samog sebe, pokušavajući da oslobodi srce od prošlosti. Groblje je bilo na periferiji grada, a grob njenog muža nalazio se u udaljenom kutu. Svaka njezina misao bila je usmjerena samo prema tom trenutku – da očisti grob, da položi cvijeće, da ga još jednom, u tišini, pozdravi.
Kad je stigla, sunce je već bilo nisko, a tlo je bilo toplo. Ana je kleknula i počela čistiti korov oko groba. Svaka njezina ruka, svaki pomak u zemlji, bio je njezin pokušaj pomirenja s vlastitim grijehom. Kad je završila, pogledala je grob, onako prazan, hladan, bez života, baš kao što je i ona osjećala. I tada je čula nešto – tiho, nježno, kao šapat vjetra. Okrenula se i ugledala malu djevojčicu koja je iznenada izašla iz sjene jednog od spomenika.
„Zdravo,“ pozvala ju je Ana, iznenađena, ali osjećajući neku nježnost prema djevojčici koja je stajala tamo, pogleda usmjerenog prema njoj.
„Sveta,“ odgovori djevojčica, pomalo nesigurna, ali s osmijehom.
Ana je izvukla iz torbe šarene bombone koje je nosila, onako skromno, kao jedini dar koji si je mogla priuštiti. Pružila ih je djevojčici, koja je prišla bliže, uzevši jednu bombonu. Zatvorila se prema Ani, s očima punim tajne, kao da ona zna nešto više od drugih.
„Teta, tamo nema nikoga,“ tiho je šapnula Sveta. „Hoćeš da ti ispričam tajnu?“
Ana ju je pogledala, zbunjena, ali je osjetila da u djevojčici ima nešto više, kao da iza tih riječi leži cijela priča. „Što misliš, mala?“ upitala je tiho, naginjući se prema njoj, čekajući da čuje što će reći.
- Sveta je tiho, gotovo šapatom, počela pričati. „Znaš, teta, moj tata je čuvar groblja. On mi uvijek govori da na ovom groblju ima nešto čudno. I prije nego što su ljudi umrli, oni su se počeli čudno ponašati, kao da nisu oni, kao da im nešto ne da mira.“
Ana ju je gledala u čudu, misleći da dijete možda priča o nekoj mašti. „I šta se onda dogodilo?“ pitala je, pokušavajući ostati smirena.
„Kad sam išla sa tata po groblju prije nekoliko dana,“ nastavila je Sveta, „vidjela sam nešto. Tamo, kod vašeg groba, vidjela sam ga – onog kojeg mi je tata uvijek spominjao. Ali on nije bio kao ostali. On nije spavao, nije bio tiho. Zamišljen je stajao i gledao. I tada je nestao, teta. Nestao kao dim.“
- Ana je osjetila kako joj srce preskoči, kako je udahnuo neki nepoznat strah, ali nije smjela pokazati svoju zbunjenost. U srcu joj je bilo nešto pomiješano, mješavina tuge i straha. „Ko je to bio?“ upitala je, drhteći od nepoznate nelagode.
„Ne znam,“ odgovori Sveta, gledajući je s punim očima. „Ali tata mi nikad ne dopušta da idem tamo, kaže da su to grobovi koji ne daju mir ljudima, onima koji nisu završili svoju priču.“
Ana je ostala bez riječi, osjećajući hladnoću koja joj je prošla cijelim tijelom. Pokušala je shvatiti što je Sveta željela reći, ali nije znala. Sve je izgledalo kao zagonetka.
- Sveta je polako krenula, osvrnuvši se još jednom prema Ani. „Teta, možda vaš tata neće biti miran dok se ne sredi sve. Možda zato nikad niste mogli biti zajedno, možda je to vaša tajna.“
Ana je stajala, gledajući djevojčicu kako nestaje u daljini, srce joj je bilo teško, a misli pomućene. Tajna koja je bila tu, na grobu njenog muža, nikada neće biti potpuno otkrivena.
