Iako živimo u 21 vijeku kada je nauka i tehnologija napredovala do neslućenih visina, još uvijek nije pronađen lijek za mnoge bolesti od kojih umiru milioni ljudi na planeti a tu prije svega mislimo na opaka oboljenja.
Nakon što je dobila dijagnozu, Tamara Lazić Strugar nije se prepustila očaju. Umjesto toga, otkrila je nevjerojatnu unutarnju snagu koje prije nije bila svjesna, što se pokazalo ključnim u njezinoj borbi za preživljavanje. Tamara je žena koja ne samo da je stvorila uspješan život, već se također pojavila kao simbol otpornosti i postojanosti, suočavajući se s izazovima koje život predstavlja s iznimnom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću. Tamara, liječnica porijeklom iz Beograda, u Americi je uspostavila iznimno uspješan život.
Njezino putovanje prema uspjehu započelo je tijekom njezina studentskog staža na cijenjenom sveučilištu Yale, gdje se istaknula kao vrhunska u svojoj kohorti. Međutim, njezine ambicije tu nisu završile; usavršavala se u raznim zemljama, uključujući Španjolsku i Čile, te na kraju postala jedna od najcjenjenijih liječnica u svijetu. Osim profesionalnih uspjeha, ostvarila je i svoje osobne aspiracije udajom za svoju “zabranjenu ljubav”, kolegu Johna, te na svijet dočekala dvoje prekrasne djece, stvorivši tako obitelj koja joj je pružala neizmjernu ljubav i nepokolebljivu podršku.
Tamara je potjecala iz izvanredne obitelji; njen otac, Jadran Lazić, slovio je za jednog od najuglednijih fotografa u Jugoslaviji, dok je njezina majka, Vesna Lazić, stekla afirmaciju kao pravnica. S obzirom na ovu iznimnu pozadinu, Tamara je bila dobro pripremljena za uspjeh, ali nikada nije mogla predvidjeti da će se jednog dana suočiti s razornom dijagnozom koja može zauvijek promijeniti tijek njezina života. Na rutinskom pregledu Tamara je doživjela iskustvo koje će ostaviti neizbrisiv trag u njezinu životu.
Iako su simptomi koje je prezentirala bili blagi i sporadični, pojava umora praćena osjetljivim želucem poslužila je kao upozorenje na ozbiljnije stanje. Godinu dana prije njezina kolonoskopija dala je normalne rezultate bez znakova abnormalnosti; međutim, pojava krvi u njezinoj stolici bio je simptom koji je odlučila ne zanemariti. “Prvo što sam rekla svojoj liječnici bilo je – molim te, reci mi da ovo nije rak”, prisjeća se Tamara, a glas joj je bio pun zebnje.
Unatoč uvjeravanju liječnika, koji je rekao da je prethodna kolonoskopija bila čista, Tamara, koja je i sama liječnica, shvatila je da prisutnost krvi u stolici može ukazivati na značajan zdravstveni problem. Kolonoskopija koja je uslijedila otkrila je nesretnu stvarnost – otkriće tumora. Taj trenutak nije označio kraj njezina postojanja, već prije početak njezine borbe za njega. Iako je dijagnoza bila zapanjujuća, njezina ozbiljnost nije se odmah primijetila. U vezi s ovom sumornom dijagnozom, Tamara je otkrila unutarnju snagu koja ju je potaknula u potrazi za nadom.
Njezina se bitka proširila izvan same bolesti; obuhvaćao je bezbroj prepreka koje je život predstavljao. Potraga za rješenjem pokazala se mukotrpnom, prepunom izazova na putu. Ipak, odlučno je odbila dopustiti da bilo što umanji njezinu odlučnost da živi. U svojoj potrazi za preživljavanjem, Tamara je ispitivala svaki mogući put. Nedavno je najavila izlazak svoje nove knjige pod naslovom “Skin Products”, tijekom koje je otkrila i da je identificiran donor transplantirane jetre jer se rak proširio na ovaj organ.
Međutim, transplantacija bi se mogla nastaviti samo ako PET sken ne otkrije metastaze u drugim organima. Nažalost, to nije bila takva situacija jer su u plućima otkrivene dvije nove male lezije. Suočena s realnošću da transplantacija možda nije izvediva, Tamarina je odlučnost ostala nepokolebljiva. “Lezije su premale za biopsiju pa ćemo ih pratiti. U međuvremenu se fokusiram na zdravu prehranu, akupunkturu, suplemente i alternativne terapije”, izjavila je Tamara, pokazujući svoj otporan duh. Unatoč brojnim izazovima i pesimističnim predviđanjima, Tamara je ostala odlučna.
- Otputovala je u Njemačku, gdje je podvrgnuta specifičnom tretmanu cjepivom i terapiji, uz konzultacije s raznim medicinskim stručnjacima. Konsenzus među njima bio je jasan – nije bilo mogućnosti za izlječenje jetre, a transplantacija se smatrala jedinim održivim i optimalnim rješenjem. Iako je obaviještena da je donor već identificiran, Tamara je ostala pri svojoj vjeri. Nastavila je živjeti i boriti se, vođena predanošću svojoj djeci. “Kad sam shvatila da je transplantacija moj jedini način za produljeni život, odlučila sam odbaciti svoje strahove. ‘Nastavimo, korak po korak; poduzet ćemo sve što je potrebno’ – to je bio moj odgovor”, primijetila je Tamara, prenoseći snažnu poruku o svom pristupu životu, bez obzira na okolnosti.
Tamarina bitka za preživljavanje nije bila usamljeni pothvat. Primarni izvor podrške bila joj je njezina obitelj, posebice njezin suprug John Strugar, profesor i neurokirurg koji je ostao uz nju tijekom cijele muke. Njihovo romantično putovanje započelo je na Sveučilištu Yale, gdje su im se putevi ukrstili dok je Tamara bila studentica, a John već etablirani kirurg. Iako se njihova ljubav suočavala s izazovima, uključujući i zabranu veza između studenata i profesora, oni su ustrajali dopuštajući da njihova veza procvjeta.
Nakon vjenčanja i rođenja djece, Tamara je podijelila fotografije sa svojim bivšim dekanom, pokazujući da ljubav poput njihove itekako može cvjetati. John je i dalje njezin najvažniji izvor podrške u ovoj borbi. Tamara priznaje da bi bez njega i njihove djece svladavanje ovog golemog izazova bilo neizvodljivo. Obitelj joj je bila i snaga i motivacija, a ljubav prema njima tjerala ju je da se bori za svaki trenutak svog postojanja.
Tijekom ovog mukotrpnog putovanja, Tamara je pokazala nevjerojatnu hrabrost i odlučnost, a njezin primjer potiče sve nas da otkrijemo snagu da ustrajemo, čak i u najtežim vremenima, jer život je doista borba – borba koja na kraju donosi nagrade.
