U današnjem članku vam pišemo na temu sudbine koja istovremeno slama srce i podsjeća koliko je ljudska snaga velika.U nastavku proćitajte…
Ovo je priča o dvije bliznakinje, dvije glave na jednom malom tijelu, i jednoj borbi koja je promijenila čitav život njihove porodice.
Priča je toliko nježna i bolna da se čita kao ispovijest roditelja koji su istog dana dobili i najveći dar i najveći strah.
- Kada su se Ajliš i Kejti pojavile na ovom svijetu, njihovi roditelji Meri i Lijam nisu mogli ni da zamisle kakav će teret ljubavi ponijeti. Ispočetka su bili uvjereni da pred njima stoji čudo – dvije živahne bebe, dvije različite ličnosti, dvije glave koje se smiju, plaču, gledaju ih kao da sve razumiju, a opet žive u jednom malom, krhkom tijelu. Izgledalo je kao da je život pronašao svoj način, iako neobičan, ali ipak moguć.
Kako su rasle, njihovo ponašanje postajalo je sve različitije. Ajliš je bila tiša, nježnija, zatvorenija, dok je Kejti bila glasnija, veća i radoznalija. Dijelile su tijelo, ali ne i ritam života. I upravo tu počinju njihove teškoće.
- Roditelji su pokušavali da ih nauče da zajedno naprave prvi korak, ali taj korak nikada nije dolazio. Svaki pokušaj završavao je padom, gurkanjem i malim frustracijama. Njihova blizina bila je dar, ali i prepreka koja im nije dopuštala da rastu bez bola.
U tim trenucima, dok su gledali kako im se djeca muče, Meri i Lijam počeli su da postavljaju pitanje koje nijedan roditelj ne želi da izgovori: da li je razdvajanje jedini put da njihove djevojčice dobiju šansu da žive slobodno?
- Godinama su se borili sa strahovima. Razgovarali sa ljekarima, raspitivali se, tražili nadu u svakoj rečenici. A onda je došao trenutak kada je rečeno da je šansa velika — čak 70%. Nada je bila toliko opipljiva da su je mogli držati u rukama.
Da bi devojčicama približili ideju razdvajanja, roditelji su im pravili male lutke povezane čičkom, pa ih razdvajali pred njima, pokušavajući da im pokažu da razdvajanje ne znači gubitak. Kejti je to razumjela bolje. Pričala bi o stvarima koje će raditi kada bude “samostalna”, dok je Ajliš tiho slušala, povremeno bježala u svoj svijet mašte, kao da nije spremna da prihvati promjenu.
I onda je stigao dan operacije.
Operacija je trajala čitav dan. Ljekari su bili ponosni – sve je izgledalo kao uspjeh. Ali samo četiri dana kasnije, monitori pored Ajlišinog kreveta počeli su da se oglašavaju u nepravilnim intervalima. Kasnije su ljekari vjerovali da je djevojčica, iako pod teškim sedativima, emocionalno reagovala na odsustvo svoje sestre. Njeno malo srce, iscrpljeno stresom, počelo je da se bori.
Kejti nije preživjela operaciju.
Meri i Lijam su slušali vijest koja im je svakim slovom kidala dušu. Kao da im je neko rekao da je pola njihovog srca prestalo da postoji. I dok su tugovali za jednim djetetom, morali su biti stub drugom.
Ajliš je ostala sama u tijelu koje je sada bilo još ranjivije. Borila se skoro četiri nedjelje na intenzivnoj njezi. Imala je veliku ranu tamo gdje je nekada bila spojena sa sestrom. Ispočetka nije govorila, nije gledala nikoga u oči. Kao da je pokušavala da razabere gdje je nestala ona druga polovina nje same.
- Kada su joj roditelji konačno, pažljivo i tiho rekli da Kejti više nije tu, Ajliš je samo spustila pogled. Nije bila iznenađena. Kao da je već znala. Kao da je srce pamtilo ono što je mozak tek trebao da čuje.
Vremenom, počelo je ozdravljenje – sporo, ali stvarno. Ostala je bez jedne noge i sa zakržljalom rukom, ali njen duh je bio uporan. Njena volja, koju su svi potcjenjivali, rasla je svakog dana. Kada su joj u Oklahomi postavili protezu, nazvala ju je po svojoj sestri. To nije bila samo proteza – bila je to simbol da Kejti i dalje hoda uz nju.
- Roditelji su godinama kasnije priznali ono što ih je najviše boljelo: da će se do kraja života pitati da li su donijeli pravu odluku. Kada su pred sudom pokušali da ospore odluku o operaciji, bilo je jasno da su je pristali ne znajući da će jedno dijete morati biti žrtvovano.
„Da smo znali da će jedno od njih umrijeti,“ rekli su, „nikada ne bismo pristali.“
Ali u isto vrijeme, dodali su nešto još teže:
„A opet… znamo da bismo u istim okolnostima opet odlučili isto.“
Takva je sudbina roditelja koji vole dvaput jače nego što mogu podnijeti.
- Danas se ne zna gdje je Ajliš. Pretpostavlja se da njeni roditelji žele da joj sačuvaju privatnost, da joj vrate mir koji joj je prvih godina života bio neumoljivo oduzet. Ali jedno je sigurno — njihova odluka, koliko god teška, oblikovala je djevojčicu koja je izdržala ono što mnogi odrasli ne bi mogli.
Priča o Ajliš i Kejti nije samo tragična. Ona je i duboko ljudska. Podsjeća nas da ponekad ljubav znači birati između dvije boli, znajući da nijedna nije pravedna. I da najveći teret nose oni koji moraju da prežive gubitak pola sebe… i nauče ponovo da stoje, čak i kada stoje – sami.
