Devedesete godine na nađim prostorima će se pamtiti po ratu koji je rasturio Jugoslaviju. Uprkos rizicima i izazovima koje je ratom razoreni grad Sarajevo predstavljao 1993. godine, Ivanka se osjećala prinuđenom da se odvaži na izvor i donese vodu. Ostaci razaranja i opasnosti od sukoba su se nadzirali, ali neobjašnjiva sila ju je privukla na tu lokaciju. Sa osjećajem odgovornosti prema zajednici, nosila je dva kontejnera, potpuno svjesna nebrojenih pojedinaca koji se oslanjaju na taj izvor vode.
U sjećanje Ivanke Šućur urezan je datum 16. oktobar 1993. kao da se jučer dogodio. Njena izuzetna hrabrost i saosećanje izazvali su divljenje svih koji su je poznavali. Uprkos nedavnom gubitku supruga Nedeljke, usred haosa i ratnih stradanja, Ivanka je među ruševinama otkrila bebu i primila ga u svoj dom zajedno sa troje postojeće dece. U sobi razrušene kuće, naišla je na bebu, udaljenu samo nekoliko koraka od ostataka detonirane granate. Krik bebe probio je tišinu, a pored nje se ugnijezdila cedulja, čvrsto pričvršćena za njeno sićušno rame, sa molbom: “Majka je stradala, otac ubijen. Preklinjem vas, ko god otkrije ovo bespomoćno dijete, hitno ga predajte u čuvanje organa za sprovođenje zakona.” Ivanka, Hrvatica po nacionalnosti, nije uočila nikakve razlike među pojedincima na temelju njihove etničke pripadnosti. Njen suprug je slučajno Srbin, a dete koje je otkrila, po imenu Elvis, pripadalo je muslimanskoj vjeri. Umjesto da to vidi kao izvor podjela, Ivanka je to smatrala srećom.
Po povratku kući sa novorođenčetom, Ivanka je naišla na prepreke koje sa sobom nosi samohrana majka troje djece, uključujući i jedno dodatno. Kao odgovor na Goranovu svest o dolasku, on je odmah krenuo u komšiluk da nabavi mleko, dok su saosećajne komšije dale odeću kako bi bebi obezbedili udobnost. Nakon incidenta, Ivanka je željno ispričala priču svojoj djeci, a potom je otpratila Elvisa do vlasti. Nakon što je potrebna papirologija završena i potpisana, zvanično je preuzela ulogu njegove majke. Potom je u Čapljini otkrila ime bebe i datum njegovog rođenja – 9. januara 1992. godine. Njeni biološki sinovi su odmah razvili naklonost prema Elvisu, što je navelo Gorana da se izjasni: “Molim te, majko, ne odvajaj se od njega.” Bez obzira na njihov nedostatak krvnog srodstva, Elvis se neprimetno integrisao u porodičnu jedinicu, postajući neizostavno prisustvo. Ivanka je njegovala sve uspomene povezane s Elvisom, koji su im služili kao stalni podsjetnici na izbor koji je promijenio život koji je napravila tog važnog dana.
Odrastao u njegujućem i ljubaznom okruženju, Elvis, Ivankino četvrto dijete, imao je blaženo djetinjstvo, nesvjestan svog pravog porijekla sve dok nije postao punoljetan. Uprkos tome što je izdržao teškoće rata, Elvis je postao zrela odrasla osoba uz nepokolebljivu podršku svoje usvojiteljske porodice. Ivankina odanost i njegovanje odigrali su ključnu ulogu u oblikovanju njegovog odrastanja. U iznenađujućem preokretu događaja, Ivanka je otkrila da navodna smrt Elvisove biološke majke, kako se navodi u bilješci, nije istina. Umjesto toga, otkrila se vlastima godinu dana kasnije. Uprkos ovom otkriću, Elvis je odlučio da je ne sretne, jer je gajio osećanja napuštenosti tokom svojih najizazovnijih vremena. Tokom svog života, Elvis je iskusio različite faze, od kojih su neke uključivale periode tišine. Ipak, uz nepokolebljivu podršku svojih najmilijih, uspješno se nosio sa ovim izazovima i procvjetao u uspješnu i tipičnu osobu.
Kao predana majka i nepokolebljiv oslonac, Ivanka nije štedjela truda da svojoj djeci i Elvisu pruži sve što im je potrebno. Čak i uprkos brojnim iskušenjima koja su pretrpjela tokom godina rata, njena porodica je istrajala, održavajući čvrstu vezu snage i jedinstva. Do kraja svog postojanja, Ivanka je čuvala kutiju u kojoj se nalazila Elvisova imovina, držeći je dragom kao stalni podsjetnik na taj važan dan. Njeni sinovi su se svečano zakleli da će uvijek biti uz Elvisa, odražavajući njenu nepokolebljivu odanost. Iako Ivanka nije s nama od 2016. godine, njena trajna zaostavština hrabrosti, suosjećanja i odanosti porodici i drugima živi. Trenutno Elvis njeguje uspomenu na Ivankinu nepokolebljivu ljubav i stalnu podršku koju mu je pružala tokom zajedničkog vremena.
