Davne 1892. godine, Milovan Joksimović je izgradio vodenicu potočaru u selu Seča Reka u Kosjeriću, a tada nije ni sanjao da će njegova čukununuka Tijana nastaviti s istim poslom.Kada je davne 1892. godine Milovan Joksimović podigao vodenicu potočaru u selu Seča Reka u kosjerićkom kraju, nije mogao ni predvidjeti da će ga u tom poduhvatu naslijediti njegova čukununuka Tijana. No, čini se da nije mogao izabrati boljeg nasljednika, budući da je Tijana, inspirirana čukundedinom vodenicom, napustila Beograd zajedno sa suprugom Nenadom. Oživjeli su staro vitlo i čeketalo na potočari, pruživši svojoj obitelji poboljšani život. Unatoč tome što je Tijana profesorica francuskog jezika i menadžerka, u posljednjih nekoliko godina postala je uspješna vodeničarka. Odluku da se s suprugom Nenadom vrati u rodni Kosjerić donijela je kad je saznala da je trudna, i sada je uvjerena da nije pogriješila.
“Od trenutka kad smo prvi put zakoračili ovdje, shvatili smo da ta nematerijalna vrijednost vodenice ima veličinu, i zapravo od toga zaista možemo živjeti. Bila sam oduševljena činjenicom da nešto što ima 130 godina, daje proizvod najbolje kvalitete”, izjavila je Tijana. Iako vodenica ima preko stotinu godina, bitno se ništa nije promijenilo u njoj. Uvijek je bila aktivna, ali su vremenski utjecaji ipak zahtijevali njezino uređenje i popravke, a tu ulogu preuzeo je Nenad, Tijanin suprug. “Bila je prekrivena korovom, puno šiblja, trave. Ovdje iza vodenice gotovo se nije moglo ni proći. Bio je to pravi gusto raširen kupinjak, kopriva i slično. Nismo mogli proći, ali postupno smo čistili, kosili, i doveli smo je u potpuno funkcionalno stanje u kojem se sada nalazi”, izjavio je Nenad. Nakon toga, Marići su krenuli s proizvodnjom brašna, a nikada nisu sumnjali u svoj uspjeh. Svjesni su imali rijedak proizvod, izuzetne kvalitete. “Kada imate domaći kukuruz osmak, koji mi uzgajamo, a ovdje se melje na ovom kamenu, jednostavno ne postoji proizvod u ovom području koji mu može parirati. U vodenici meljemo isključivo kukuruz, i sva naša brašna su bez glutena”, ističe Tijana. Iako su odlučni da sve što proizvode u vodenici bude izrađeno na tradicionalan način, baš kao što je to bilo i prije stotinu godina, Marići su se ipak odlučili koristiti modernim tehnologijama i društvenim mrežama kako bi promovirali svoje proizvode. “Instagram i Facebook su nam znatno pomogli u prodaji brašna. Snimamo i fotografiramo naše proizvode, dijelimo ih na profilu, i to privlači mnogo ljudi zainteresiranih za kupnju. To je značajno doprinijelo da ljudi čuju za nas, od 7 do 77 godina”, naglasila je Tijana. Vodenica se prije svega odnosi na uređaj koji transformiše hidroenergiju u rotacionu energiju koristeći vertikalni ili horizontalni vodenički točak s perima. Sastoji se od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipnog koša.
Vodeni mlaz iz potoka ili rijeke usmjerava se prema vodeničnom točku preko badnja, a snažni mlaz pokreće žrvanj pomoću vratila. Da bi mlaz bio što snažniji, koristi se uža drvena cijev na kraju badnja, poznata kao slavina, dok su na pogonsko mlinsko kolo postavljene izdubljene daščice, nazvane kašike. Nazubljeni mlinski žrvanj rotira na fiksnom, ravnom mlinskom kamenu, a zrnevlje žita polagano ulazi u otvor na sredini žrvnja iz nasipnog koša. Ovo je moguće zahvaljujući uređaju po imenu čeketalo, koje proizvodi karakterističan zvuk, pričvršćenom za koš za žito s jedne strane, dok druga strana poskakuje na rotirajućem žrvnju. Žrvanj melje zrna u prah – brašno, koje padajući bez rasipanja, vođeno centripetalnom silom, završava u kupcu, sanduku za prikupljanje mliva. Vodenice se i danas koriste za proizvodnju električne energije, uglavnom u ruralnim zajednicama ili u svrhu etnoturizma.
