Kod nas na Balkanu se još uvijek poštuju neki običaji koji su nastali u davna vremena a to se najbolje može vidjeti na primjeru važnih porodičnih događaja poput svadbi i sahrana. Kada izgubimo nekog bliskog potrebno je ispoštovati neke od tih običaja.
Značajan dio stanovništva vjeruje u zagrobni život, koji često nudi utjehu pred vlastitom smrtnošću ili gubitkom voljenih osoba. Nakon nečijeg odlaska, vjeruje se da duša započinje putovanje, prolazeći kroz draga mjesta na koja je nailazila tijekom svog postojanja. Učenja i običaji crkve naglašavaju da je duša neprestano u pratnji tijekom ovog razdoblja otkrića. Kako je rekao protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar, vrijeme smrti je određeno božanskim promislom, voljom i dopuštenjem. U ovom trenutku, pojedinac je najspremniji da ode iz ovog života.
U rasponu od dva dana postoji prilika da razmislite o svim značajnim mjestima i ljudima koji imaju značaj u svom postojanju. Međutim, angažman s tim entitetima nije moguć, budući da duša nema fizički oblik, što čini bilo kakav oblik kontakta neostvarivim. Ovaj koncept je u skladu s pravoslavnim shvaćanjem putovanja duše nakon smrti, osobito tijekom prvih 40 dana. Učenja svetog Makarija Aleksandrijskog naglašavaju važnost posvećenja molitvi trećeg dana nakon smrti pojedinca. U vrijeme počinka šalje se anđeo da pomogne duši u odvajanju od fizičkog tijela.
Anđeo čuvar prati pojedinca dok prolazi kroz ovo nepoznato i prijelazno stanje. U ovom trenutku, duša opaža inertno tijelo dok priznaje da bit pojedinca – njegov poseban i nezamjenjiv identitet – postoji, budući da je čovječanstvo inherentno neuništivo. Protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar napominje da je svojstveno da prilikom smrti osobe, često u suzama, budu prisutni najmiliji i medicinsko osoblje, posebno u bolničkim uslovima. U prva dva dana nakon smrti, duša se oslobađa ograničenja svog fizičkog oblika i dobiva sposobnost brzog putovanja na različita mjesta. Ovo duboko osjećanje iznio je protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar u intervjuu na TV Hram.
Nakon razdoblja od tri dana, duša kreće u svoj uspon na nebo, ploveći kroz nebeska carstva dok naposljetku ne stigne do božanskog prijestolja Isusa Krista. 40. dana odlučuje se o sudbini duše, hoće li prebivati u svjetlu ili tami do uskrsnuća ili Posljednjeg suda. Prema riječima protojereja Stavrofora Stupara, doživljava se jedinstvena pojava koja se naziva kliničkom smrću, kada se tijelo i duša na trenutak razdvoje prije nego što se ponovo spoje. Ova pojava je izrazito izražena. Individualna percepcija vremena razlikuje se od percepcije duše, na koju utječe duhovni razvoj postignut tijekom života.
Dušino shvaćanje vremena ovisi o njezinom priznavanju svetih vrlina i darova posvećenih službi Bogu, ili o zanemarivanju značaja međuljudskih odnosa i zajedništva s božanskim. Je li se duša posvetila putu posvećenja kroz svete molitve i rituale ili je, obrnuto, naišla na nedostatak u duhovnom rastu, što je dovelo do stanja očaja i uskraćenosti? U trajanju od 40 dana duša ostaje u društvu dvaju nebeskih bića: anđela čuvara koji nam je određen prilikom krštenja i anđela kojeg je Bog poslao da je prati.
Nakon tog intervala, duša započinje putovanje koje predstavlja ili viziju sjaja Nebeskog kraljevstva i božanskog prijestolja ili istraživanje područja okupiranih dušama koje nisu uspjele u svojoj potrazi za ljubavlju i jedinstvom s Bogom. Sumoran i jalov krajolik obavijen je tamom, odjekujući žalosnim krikovima i bolnim škrgutanjem zubi. U konačnici, duša se očituje pred Kristom, koji određuje njezin daljnji put. Profesor Stupar se u svom predavanju osvrnuo na temu carinika, nebeskih čuvara zaduženih za nadzor nad dušom – što je pojam koji je teško artikulirati ljudskim pojmovima, posebno kada je riječ o putovanju duše prema prijestolju Božjem.
Štoviše, istaknuo je neumorna nastojanja đavla da uspostavi kontrolu nad čovječanstvom, a pritom je istaknuo duboko Božje milosrđe koje nas štiti od pogleda demona. Njihova zlonamjernost i užas toliko su neodoljivi da bi sam susret s njima mogao izazvati toliko jak strah da bi mogao rezultirati smrću. Ovi demoni borave iu nebeskom kraljevstvu iu najdubljim zakutama duše, nanoseći značajne muke anđelima koji svjedoče njihovoj odvratnoj prisutnosti. Ove zlonamjerne sile pozivaju one koji su vodili živote lišene vrlina, izjavljujući: “Vi pripadate nama; pridružite nam se u našoj zloći.” Tijekom tog vremena, duša prolazi sveobuhvatnu procjenu, pri čemu je važnost ovog putovanja prema božanskoj prisutnosti Boga od najvećeg značaja.
- Izazovi i ceremonije s kojima se suočavamo mogu se usporediti s podmuklim putovanjima koja duša mora prijeći, ne doslovno, već u metaforičkom smislu. Tako je Djevica Marija, čija čistoća zasjenjuje čak i sjaj svjetla, preklinjala svog sina da joj brzo povrati dušu i tako je zaštiti od zlonamjernog oblika demona. Najvažnija svrha svih molitava je osigurati nesmetan pristup duše Gospodinu, koji utjelovljuje ljubav, suosjećanje i milosrđe dok nepokolebljivo podržava pravdu. Demonova neutoljiva želja je odvesti što više duša u dubine pakla, s krajnjim ciljem suočavanja s Kristom na posljednjem sudu. U drskom činu oholosti, Sotona pokušava objaviti Kristu: “Ako možeš spasiti njih, spasi i nas.”
Demoni ne gaje nikakvu sklonost pokajanju; umjesto toga, oni teže spasenju bez ikakve namjere da se promijene ili izraze kajanje zbog svojih podlih postupaka. Jednom kada duša pobijedi đavolska iskušenja, postaje naša, jer željno iščekujemo njen dolazak. Duša opterećena tjeskobom stoji pred božanskom prisutnošću Božjom, gdje se otkriva duboka pravda – Božja pravednost. Time se naglašava nužnost njegovanja prolaznih trenutaka ljudskog postojanja uz odupiranje privlačnosti monotonije, a sve u očekivanju osobnog susreta s božanskim. Značaj pokajanja je dubok, jer ono što je svezano na zemlji bit će svezano i na nebu, a ono što je razriješeno na zemlji bit će isto tako razriješeno na nebu.
Ako pojedinac protrati svoj život, naposljetku će postići obnovljeno razumijevanje suštine svog bića. Svaki čin dobrote i ljubavi, bez obzira koliko mali bio, bit će propisno prepoznat tijekom kratkog suda koji se događa 40. dana. U ovom vremenu koje prethodi uskrsnuću i posljednjem sudu, otkrit će se naša konačna sudbina – hoćemo li ući u Kraljevstvo Božje ili pasti u carstvo tame. Ova konačna presuda, koja će obuhvatiti i žive i preminule, utvrdit će našu sudbinu. Posljedično, pružanje podrške i ohrabrenja našim bližnjima kroz djela dobrote i molitve može duboko utjecati na naš put tijekom ovih značajnih 40 dana. Prema Njegovom božanskom planu, Gospodin posjeduje sposobnost otkupiti određene duše koje još nisu spremne suočiti se s osudom.
Ovu izuzetnu snagu prenio je otac Pajsije kroz priču o ženi opterećenoj grijehom koji joj je bilo teško priznati. Vjerujući da samo molitva Majci Božjoj može biti dovoljna, odustala je od traženja odrješenja. Ipak, nakon tri dana, Gospodin ju je vratio u život. Bez imalo oklijevanja obratila se svećeniku kako bi mu izrazila želju da se ispovjedi prije skore smrti. Ovim činom ispovijedi njezin je grijeh bio oprošten, što joj je omogućilo da u miru ode s ovoga svijeta. U svojoj dobroti, Gospodin nam daruje milost ponovnog sjedinjenja duše s tijelom kada nas smatra nespremnima za sud.
