Bilo je to jedno od onih kasnih popodneva kada je grad bio uronjen u zlatno svjetlo zalaska sunca, a zrak je mirisao na proljeće….
. Arturo je hodao uskom uličicom koja je vodila do starog parka, zaboravljenog i napuštenog, no za njega je bio savršen.
Tu je mogao doći kad god mu je trebalo oduzeti trenutak iz života. U tom mirnom kutku grada, mogao je zaboraviti na sve što je trebalo biti postignuto, sve što je trebalo biti ostvareno.
Dok je hodao, misli su mu bile ispunjene nečim neuhvatljivim. Nečim što je osjećao duboko u sebi, ali nije znao kako to izraziti. Sreća. Ta krhka riječ koja je u njegovoj glavi imala toliko različitih značenja. Bio je uspješan, imao je karijeru na koju je mogao biti ponosan, i sve ono što su mu ljudi u životu govorili da bi ga usrećilo – novac, status, priznanje. Ipak, svaki put kad bi sve to postavio pred sebe, osjećao je kao da mu nešto nedostaje. Nešto neobjašnjivo, nešto što nije mogao dodati na popis.
- Sjećanja su ga, poput tihe bujice, povukla u prošlost. Počeo je razmišljati o Viktoriji – svojoj bivšoj ženi, ženi koju je volio, ali možda nije znao kako voljeti na pravi način. On je bio čovjek prepun ambicija, uvijek je tražio više, uvijek bio nesretan s onim što je imao. A Viktoria? Viktoria je bila žena koja je sve dala – njenu ljubav, podršku, nježnost, ali Arturo nikada nije shvatio da to ne može kupiti nijednom diplomom ili novčanom nagradom.
I tada je naišao na klupu u parku, onu staru, drvenu, s drvenim naslonom koji je imao ožiljke vremena. Sjeo je i duboko udahnuo. Pogledao je prema horizontu. Zrak je bio miran, a drveće je šuštalo svojim lišćem. Sve je bilo tiho, osim njegovih misli koje su bile na Viktoriji, na onome što je mogao imati, a nije znao cijeniti. Možda je bio u potrazi za nečim vanjskim – novim uspjesima, novim iskustvima – dok je zapravo sreća bila uvijek tu, tik ispred njega.
- Tog dana, u tom starom parku, sve se promijenilo. Ispod njega, na travi, ležala je mala ptičja peraja. Pokušao ju je podići, ali ga je ona podsjetila na nešto mnogo važnije od same ptice – na unutarnji mir koji je odavno zaboravio. Da, sreća je bila jednostavna. Nije ležala u materijalnom bogatstvu. Nije ležala u tome da stalno jurimo za nečim. Sreća je u trenutku. U tišini koja nas okružuje. U miru duše, koji se može osjetiti samo kad prestanemo juriti prema nečemu neodređenom.
Arturo je zatvorio oči i dozvolio sebi da osjeti mir. U tom trenutku je znao da nije nužno imati sve kako bi bio sretan. Nije se morao utrkivati s vremenom i ciljevima koje su drugi postavili pred njega. Jer sreća nije nešto što se mora osvojiti. Sreća je bila u jednostavnim stvarima: u okusu kave koju je pio svako jutro, u razgovoru s prijateljima, u trenucima tišine.
- I tada je shvatio. Da, sve te godine koje je proveo u utrci, sve te uspjehe koje je postigao, zapravo nisu bile pravi pokazatelj njegove sreće. Sreća je bila tu, u jednostavnosti, u stvarima koje je uvijek zaboravljao. Iako je dugo vremena bio zaokupljen svim onim što je mislio da mora imati, shvatio je da je najvažniji trenutak koji sada proživljava – sada, kad je napokon naučio da se opusti i osjeti mir.
U tom trenutku, dok je dan odlazio, Arturo je znao da mora poduzeti prvi korak prema unutarnjoj ravnoteži. I to je bio početak njegova novog života. Ne života vođenog vanjskim uspjehom, već života vođenog unutarnjim spokojem i radosti koju može naći samo u malim, svakodnevnim stvarima. Na kraju, sreća nije bila u onome što je imao, već u tome tko je postao
