Priča koju smo Vam danas pripremili ostavit će Vas bez komentara zasigurno. Često ste slušali priče o bebama koje budu ostavljene još po rođenju od strane roditelja, ali ovakav slučaj je rijedak.
Veoma je dirljiva Vesna, ostavljena kao beba u vreći na Kalemegdanu. Za autora je ipak uvijek bila samo beba – ostavljena pored šupe na periferiji Beograda; bez imena, bez veza i najvažnije bez duše; ni s kim tko bi je tako nazvao. Životna egzistencija započela je u Ćupriji, mestu koje je sudbina odredila za stalno prebivalište. Kasnije se pokazalo da je usvojena iz Ćuprije, a zapravo je ostalo vrlo malo podataka o previranjima kroz koja su prošle i njezina zvečanska i udomiteljska obitelj.
Trideset i dvije godine kasnije, bilo je čak i malih tragova o tome odakle je došla. Nikada zapravo nije upoznala nijednog od svojih bioloških roditelja dok su navodni roditelji umrli prije više od trideset godina. Ni u vrijeme kad je umirala nisu saznali da ona nije njihovo pravo dijete. Priča o njezinu identitetu počela se odmotavati nevino poput one o ladici starog djevojačkog doma.
Tim prvim korakom započela je duga mučna odiseja neizvjesnosti od starogradske matice, preko Zvečanske – koju pamti kao Pradoma za najmlađe – do ‘Doma za nezbrinutu djecu’ kod Braće Jerković. Na svakom je mjestu pronalazila neke tragove svoje prošlosti, no nijedan joj nije otkrio istinu. Svaki trag njegovom daljnjem istraživanju. Nitko nije želio niti mogao znati tko ju je napustio, tko joj je dao ime ili bilo što o njezinom pravom rodoslovlju.
Kroz maglu sjećanja i neizrečenih tajni, jedna rečenica davno izgovorena od dalekog rođaka ostala je u njenom umu poput blijede svjetlosti: da ima sestru blizanku koja je tamo vani. Prije tri godine objavila je na društvenoj stranici grupe “Gestohlene verkaufte Kinder suchen leibliche Eltern/ihre Kinder Ex-Jugoslawien” (Ukradena/Prodana djeca traže biološke roditelje ili svoje mlade ex-Jugoslavija) koja se bavi temama o otetim, ali i kupljenim, izlučenim, napuštenim ili ostavljenim paras ’n. siboldlings.
tražeći svoje najmilije. U svom postu je spomenula i da joj je neki rođak udomitelja povjerio da u Novom Sadu živi njena sestra blizanka. Tipka stanja: „Imam krvnu grupu B pozitivna. Tek trebam napraviti MyHeritage DNA test, ali želim. Kad nađem svoju majku, to joj nije zamjerka; sve što želim je upoznati je i saznati ima li još rođaka osim djece.”
Zatim se osvrnula na svoje rane godine nakon rođenja kada je ostala kao siroče u beogradskoj Zvečanskoj i slikovito ispričala patnje koje je proživjela kao dijete prije posvojenja. Saretu Vesna priča Nera Manojlović, zvana isto dijete koje je pronašlo taj datum, 10. svibnja 1963. godine, upravo iz šume ispod Kalemegdana; na gradilištu je bila Tehnohemija, Donji Grad u Beogradu.
Otkrivena je u tipičnom prepoznatljivom stilu “Brett Bunting Baby”: himalajska bijela: tijelo oslikano; dvije bijele flanelske pelene koje je ukrašavaju; i pupčani čvor netaknut. Također je stavljena u smeđu papirnatu vrećicu koja je bila zavezana šalom na kojem su bile nacrtane različite ljudske figure u žutoj, crnoj, plavoj i smeđoj boji. Kao i kod svake prijevremeno rođene bebe, moj referentni identitet također je bio nejasan. Nitko nije znao da me je to dovelo do toga da sam bačen tamo u Zvečansko, u Beogradu, radi brige i sigurnosti. To je činjenica koja je utvrđena rješenjem od 30. svibnja 1963. Dobila sam naziv i navodni datum rođenja po takozvanom izvodu iz matične knjige rođenih da mi je rođendan 20. travnja 1963. Usvojena sam 1965. u Ćupriji, gdje su mi dali ime Vesna Petrović. Možda me netko ipak nađe, mislim da ako imam blizanku, mora ličiti na mene. Zahvalila je svima u grupi koji su im mogli pomoći.
