Vicevi uvijek mogu da izmame lice na osmijeh i da Vam poprave dan, a tako smo mi spremili ovaj vic koji pokazuje razliku između ljudi kada je riječ o poslu i o radovima.
Dodatni tekst
Dok rani mir još uvijek počiva na ulicama gradova poput Berlina, Stockholma ili Beča, u podzemnim područjima gradilišta već je započeo dnevni ciklus tihog, ali predanog sukoba. U ovoj regiji betona, buke i čelika, radnici iz Bosne i Hercegovine ne samo da nastanjuju vanjštinu zgrada koje grade, već također doprinose tihoj povijesti europskih migracija u suvremenom razdoblju. Ova pripovijest nije samo o radu, već io prirodi sebe i postojanju rada. Nostalgija, kazna, ponos i patnja u tišini dio su toga.
- U životima ovih pojedinaca gradilište nije samo mjesto fizičkog rada, već i mjesto preživljavanja, arhiva sjećanja i sredstvo nepromjenjivog dostojanstva. Narativ o bosanskohercegovačkim radnicima u Europi postoji desetljećima, a početak je bio šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su formalizirani ugovori o radu između bivše Jugoslavije i razvijenih zemalja poput Njemačke i Austrije. Kasnije su tisuće pojedinaca iz Bosne otišle u nepoznato s malo prtljage i skromnih očekivanja.
Njihovi su ciljevi bili jasni, ali značajni: povećati bogatstvo obitelji, vratiti novac obitelji kasnije s pozitivnim rezultatom. No, ono što je bilo zamišljeno kao privremeno boravište postalo je mjesto sa životnim putem bez povratka. Novi migracijski val dogodio se tijekom 90-ih godina, uzrokovan ratom u Bosni i Hercegovini. Kasnije su mnogi pojedinci potražili sklonište, no umjesto sigurnosti, pronašli su novi način otpora. Danas, na europskim strukturama koje su pomiješane s jezikom, zakletvama i instrumentima, lako je čuti kako se bosanski jezik govori s humorom i gorčinom.
To je mjesto koje zanemaruje diplome, umjesto da se usredotočuje na izdržljivost i snalažljivost. Među zaposlenicima ima bivših profesora, studenata, vozača, pa čak i inženjera. Svi su se oni ovdje zaposlili bez ikakve formalne titule, ali i dalje imaju respektabilan ugled. Tipičan radni dan ima sljedeći sastav: Započinjanje prije jutarnjeg sunca. Pijenje kave i pušenje u pauzi. Psovka je sredstvo za bijeg, a smijeh je način borbe protiv umora. Rad na ekstremnim temperaturama – od vrućeg ljeta do hladne zime.
Solidarnost i humor kao sredstvo za život na gradilištu, naglasak nije na tome tko ste, već na tome kako funkcionirate i kako pomažete drugima. Najveća prepreka ovim osobama nisu samo priručnici s uputama, već i gubitak njihove individualnosti. U domovini ih se obično smatra “gastarbajterima” ili “strancima s novcem”. U svojoj domovini s vremenom su postali sve popularniji. Njihova će djeca živjeti u drugačijoj kulturi, izgubit će svoj jezik i nastojat će održati tradiciju, vjeru i sjećanja.
Tjedni se završavaju u rodnoj zemlji, makar svečano: promatraju emisije bosanskih televizija. Izrađuju hranu ni iz čega. Primjećuju prisustvo sevdaha, a uz drage uspomene upijaju kahvu. Međutim, mnogi pojedinci svjesni su činjenice da se više nikada neće u potpunosti posvetiti određenoj lokaciji. Njihova su srca podijeljena na dvije odvojene destinacije: zemlju koju su odlučili napustiti i dom koji nikada nisu u potpunosti prigrlili. Unatoč većim prihodima, snose i visoke troškove. Svaki trijumf ili neuspjeh ima svoju cijenu ili je povezan s njim odbacivanje uzaludnog traganja za životom bez posebne namjere.
Najčešći sudionici su: Tjelesno zdravlje – bolovi u leđima, oštećeni zglobovi, problemi s disanjem, Psihološki stres – usamljenost, nesigurnost posla i status nestalnih radnika, Posljedice u obitelji – brakovi se raspadaju, djeca se razdvajaju, a prazni domovi još uvijek su puni boli. Unatoč pritužbama, one su rijetke. Zaposlenici su tihi i predani. Svaki osmijeh rezultat je priče o odanosti, predanosti i strpljivoj predanosti. Bosanskom imigrantu nedostaje nakita. Njegovo zanimanje nije navedeno na spomenicima, a ulice nisu nazvane po njemu.
No, sjećanje na njega još uvijek je prisutno: U zgradama koje je zamislio U rutama koje je odabrao, uključujući obrazovanje svoje djece i domove koje je sagradio, iako možda u njima ne živi. Iako često nisu svjesni svoje prisutnosti, ti radnici sudjeluju i provode tihu fazu europskog napretka. Njihova vrijednost ne temelji se na njihovoj novčanoj dobiti, već na iznosu koji doniraju drugima. Dok priznatih i priznatih ima, radnici Bauštele šute. Međutim, njihova tiha hrabrost i predan duh uzrokuju da budu primatelji naše pažnje.
Oblikovali su planet bez puno pompe, umjesto toga, oblikovali su svoje perspektive kroz ruke koje grade, podrške koja je dostupna i srca koja ne odustaju. Njihovi nadimci možda nisu dokumentirani u povijesnim knjigama, ali ugrađeni su u bazu svake strukture, svake prečke i svakog zida. U društvu koje ignorira one koji ne traže pozornost, računi ovih pojedinaca su vrijedni da se ispričaju. Ne kao sredstvo slavlja, već kao sredstvo izražavanja istine i zahvalnosti. Bez spomenika, njihova su postignuća još uvijek vrijedna hvale, u svakom zamislivom smislu.
