Kažu da smijeh liječi i da bismo se trebali što češće smijati. Međutim većina ljudi je pod stresom i sa brigama o tome kako preživjeti i smijemo se sve rijeđe. Zato vam danas donosimo jedan vic.
Ciga kroz ključanicu ugleda ciganku kako se prepušta umirujućoj kupki. Zašto imaš tako znatiželjan pogled, kao da me nikad nisi vidio u nedostatku odjeće? Prema riječima Cige, Iako sam svjedočio tvom neodjevenom stanju, tek te moram vidjeti kako se kupaš.
Cilj šale je izazvati smijeh kod ciljane osobe, što se postiže isporukom zadivljujuće i zabavne priče. Unutar područja bosanske komedije ima puno viceva, prikazujući omiljene ličnosti kao što su Mujo, Suljo, Fata, Huso i Haso. Trajne priče usredotočene na “Muju i Sulju” stekle su status ikone, igrajući ključnu ulogu u bosanskom humoru. Humor sadržan u ovim vicevima brzo se proširio, odjekujući ne samo unutar granica Bosne i Hercegovine, već i na cijelom području Balkana.
- Dosjetke, duhovite izreke i nezaboravni stihovi jezgrovite su priče osmišljene kako bi izazvale zabavu iznošenjem neočekivanih ili nekonvencionalnih zaključaka. Izraz “VIC” potječe od indogermanskog izraza “WITZ”, koji obuhvaća sve stvari duhovite i ugodne. Platon, često hvaljen kao izvorni teoretičar humora, vjerovao je da je humor spoj užitka i boli. Dok se šale i duhovite izreke prenose generacijama, svakodnevno se stvaraju nove, pokrivajući širok raspon tema.
Na Balkanu su pojedine virtualne ličnosti postale centralne figure viceva i izreka, poput Muje i Hase, Ivice, Perice, plavuša i pojedinaca različitih nacionalnosti. Važno je napomenuti da ove karakterizacije ne odražavaju nužno stvarnost, već su se razvile i evoluirale tijekom vremena. Popularnost Muje i Hase vrtoglavo je porasla zahvaljujući televizijskim skečevima u kojima su glumili Milan Pavlović i Enes Bešlagić.
Dodatni tekst:
U pripovijesti koju predstavlja “Virealno”, susrećemo se s pričom koja se vrti oko oca, predanog i odlučnog pojedinca koji je lišen mogućnosti formalnog obrazovanja. Svakodnevno se suočavao s brojnim izazovima dok je neumorno radio kako bi osigurao dovoljno sredstava, a sve u nadi da će svojim kćerima omogućiti privilegiju obrazovanja. GMB Akash, talentirani fotograf koji dolazi iz Bangladeša, svojim zadivljujućim fotografijama bilježi bit života u svojoj zemlji. S oštrim okom za detalje, on vješto portretira priče pojedinaca, stvarajući zapanjujuće portrete koji odzvanjaju ljepotom i dubinom. Dopustite mi da s vama podijelim priču o njegovom putovanju: Svjesno sam odlučila da svoju djecu neću odmah obavijestiti o svojim zarukama, jer sam se bojala da me se ne srame.
Kada se moja najmlađa kći raspitivala o mom zanimanju, jednostavno sam joj rekla da sam radnica. Kako bih ih spriječio da otkriju istinu, diskretno bih se okupao u javnim kupalištima prije povratka kući. Moja najveća želja bila je pružiti svojim kćerima obrazovanje koje će ih osnažiti da se s povjerenjem suoče sa svijetom, štiteći ih od osude koju sam pretrpio. Stalno sam bio izložen ponižavanju od strane drugih, ali svaki novčić koji sam zaradio išao je za njihovo školovanje.
Nikad se nisam razbacivao novom odjećom; umjesto toga, uložio sam u knjige za njih. Sve za čim sam čeznuo bilo je poštovanje. Kao čistačica, uoči posljednjeg dana za prijave na fakultet nisam mogla prikupiti potrebna sredstva za školarinu svoje kćeri. Tog sam se dana našao u nemogućnosti ispunjavati svoje radne obveze. Preplavljena emocijama, sjedila sam pokraj hrpe odbačenih predmeta, očajnički pokušavajući prikriti suze. Iako su moji kolege primijetili moju nevolju, držali su se na distanci, nisu mi pružali utjehu ni podršku.
Težina mog neuspjeha izjedala me, ostavljajući me potpuno uništenom. Dok sam razmišljao kako da se suočim sa svojom kćeri po povratku kući, spoznaja mog siromašnog odrastanja bacila je sjenu beznađa na mene. Dugo sam vjerovao da je blagostanje nedostižan san za nekoga skromnog podrijetla poput mene. Međutim, kako se radni dan bližio kraju, preda mnom se pojavio nevjerojatan čin dobrote. Zatvorsko osoblje, koje je promatralo moju nevolju, okupilo se oko mene, sjelo i postavilo duboko pitanje: Jesam li ih smatrao braćom?
Prije nego što sam uspio odgovoriti, posegnuli su u svoje džepove i gurnuli mi u ruke svoje teško zarađene plaće. Unatoč mom početnom otporu, čvrsto su inzistirali, izjavljujući da su voljni žrtvovati vlastito uzdržavanje kako bi mojoj kćeri omogućili pohađanje koledža. Preplavljen zahvalnošću i poniznošću, nisam mogao adekvatno izraziti svoju zahvalnost za njihovu nesebičnost. Tog dana odlučila sam se ne okupati i umjesto toga vratila sam se kući u ulozi čistačice. Predstojeća diploma moje kćeri na koledžu je važan događaj. Njih troje, moja obitelj, jasno su dali do znanja da više nisam dužan raditi. Moja kćer je, međutim, prihvatila honorarni posao i često me prati na moje radno mjesto.
Ona velikodušno osigurava obroke za sve moje kolege, koji nalaze zabavu u njezinim čestim djelima dobrote. Kada je upitana o svojim postupcima, jednostavno je odgovorila: “Svatko od vas je iskusio glad na dan koji mi je omogućio da postanem ovo što sam danas. Molim vas za molitve, da mogu nastaviti pružati hranu za sve vas, svaki dan.” Danas se ne osjećam kao siromašan pojedinac. Svatko tko je dovoljno sretan da ima djecu poput moje ne može se smatrati siromašnim!
