Danas zahvaljujući internetu možemo vidjeti razne situacije i događaje koje ljudi dijele u svojim objavama a posebnu pažnju privlače prosidbe zbog raznih domišljatih gestova.
Uvijek sam očekivao da će prosidba biti grandiozna, gotovo filmska. Obuzele su me slike koje sam viđao u filmovima i na društvenim mrežama, prikazivali su vatromete, luksuzne restorane i putovanja u najveće svjetske gradove, uključujući i poznatu romantičnu scenu ispod Eiffelovog tornja. Međutim, očekivao sam da je ovo prikaz naše veze. Našu ljubav nismo uspjeli izgraditi na teatralnosti, već smo je temeljili na manjim, svakodnevnim pojavama, iskrenim razgovorima i mirnim trenucima. Zato je bilo sasvim prirodno da se sve dogodilo u blizini našeg malog kafića na uglu.
Bilo je to mjesto bez glamura, ali je posjedovalo jedinstvenu temperaturu. Naše određeno mjesto. Godinama smo sudjelovali u istom obroku, ona bi se udobno smjestila u svoju omiljenu stolicu, a ja bih tražio našu uobičajenu šalicu kave. Ta svečanost nije bila samo tradicija, bila je to reprezentacija naše udruge. Povremeno smo satima razmjenjivali misli, povremeno smo bili mirni, ali i ta tišina je imala svrhu. Ona ima sposobnost izgovoriti više od tisuću riječi. Te večeri sve je izgledalo očekivano. Ljudi su ulazili i izlazili iz sobe, čuo se zvuk posuđa o stol, miris kave prožimao se prostorijom.
Nitko nije dovodio u pitanje da ću upravo tada izabrati korak koji će zauvijek promijeniti naše živote. Nisam planirao, nisam imao unaprijed napisan govor, nisam točno znao što će pitanje biti kao rezultat mene. Međutim, emocija u mom srcu bila je toliko intenzivna da sam vjerovao da ne mogu čekati. Promatrao sam je kako boravi u svom kutu, kao da je ovaj kafić dio nje. U tom trenutku su mi se otkucaji srca ubrzali i u glavi su mi se pojavile misli. Je li spremna? Dijeli li on isti osjećaj kao i ja?
- Hoće li pristati? Međutim, ono u što sam bio siguran je da želim provesti ostatak života s njom. Privukao sam se bliže klupi i gotovo ne mogavši disati izgovorio sam rečenicu: “Znate, ovo je naš prostor i vjerujem da je idealan za poseban pothvat.” Pogledala me začuđeno, oči su joj se povećale, a ja sam izvadio kutijicu iz džepa. Bez velikih riječi, bez unaprijed pripremljene izjave. Samo jedna kandidatura: “Volim te i želim biti s tobom zauvijek.” Hoćeš li mi se posvetiti? Sve što je uslijedilo trajno se urezalo u sjećanje. Oči su joj bile ispunjene srećom, drhtavim osmijehom koji je prikrivao emocije i specifičnim, nedvosmislenim „DA“ koje me obuzelo na način na koji vatromet nikad nije mogao.
Ljudi u kafiću su nam prilazili, neki su nam se zahvaljivali, a drugi su nas jednostavno promatrali. Bio je to mali svijet koji smo imali. Možda nije bilo ekstravagancije, ali je bilo iskrenosti. Možda nije bilo ekstravagantnih ukrasa, ali bilo je udobnosti. Shvatio sam da prava ljubav ne prebiva u velikim gestama, već u malim, slučajnim trenucima. Upravo u malim ritualima, uobičajenim ritualima koji se čine nesvakidašnjim, krije se najveća magija. Od tog dana pa nadalje, značaj kavane je promijenjen. To nije bilo samo mjesto za razgovor i razmišljanje, postalo je simbol moći, hrabrosti i ljubavi.
Svaki put kad se vratimo na ovu lokaciju, doživimo taj osjećaj u atmosferi – ne zbog dekoracije ili glazbe, već zbog nas. Naučio sam da najdivniji dijelovi života nisu trenuci zabave, već dijeljenje iskrenih istina s pravom osobom. Kada pronađete nekoga tko vam je i prijatelj i partner, shvatite da radost proizlazi iz jednostavnih zadovoljstava. U šalici kave na istom stolu, s pogledom čujnijim od riječi, s pitanjem postavljenim u malom kafiću koje je promijenilo tijek cijelog jednog života. To je bila priča naše vile, tiha, jednostavna i savršena, jer je bila prava.
