U današnjem članku vam pišemo na temu koja kod mnogih izaziva nelagodu, ali i tiho preispitivanje. Riječ je o fotografijama preminulih u domu i o tome zašto one, iako pune uspomena, ponekad mogu imati jači uticaj na naš život nego što smo spremni priznati.Saznajte..
Gotovo svako čuva slike dragih ljudi koji više nisu živi. One su dokaz ljubavi, sjećanja i veze koja ne prestaje smrću.
Međutim, rijetko se zapitamo kako stalno prisustvo tih fotografija utiče na naš unutrašnji svijet. Ne radi se o zabranama niti o pravilima koja svi moraju slijediti, već o razumijevanju odnosa između prostora, emocija i prošlosti koju svakodnevno nosimo sa sobom.
- Dom nije samo mjesto u kojem spavamo i jedemo. On je ogledalo našeg unutrašnjeg stanja. Sve što se u njemu nalazi šalje određenu poruku – nama samima. Fotografije preminulih nose snažan emocionalni naboj jer su povezane s gubitkom, završetkom i nečim što se više ne može vratiti. Kada su takve slike stalno pred očima, prostor počinje živjeti u energiji prošlog, a ne sadašnjeg trenutka.
Mnogi ljudi kažu da ih te fotografije umiruju. I to je istina – ali često samo na površini. Ispod tog osjećaja topline zna se skrivati tuga koja nikada nije do kraja obrađena. Svaki pogled na sliku nesvjesno podsjeća um na ono što je izgubljeno. S vremenom, to može dovesti do osjećaja težine, sporosti i emocionalne iscrpljenosti, iako osoba ne zna tačno zašto se tako osjeća.
Postoji i suptilna psihološka zamka. Kada su slike preminulih stalno izložene, čovjek ostaje vezan za ulogu onoga koji se sjeća, a ne onoga koji živi. Život tada polako postaje čekanje, a ne kretanje. Um se vraća unazad, analiziraju se uspomene, propuštene riječi i trenuci, dok sadašnjost prolazi gotovo neprimjetno.
Neki ljudi primijete da im se u prostoru s puno takvih fotografija teže donose odluke, da se osjećaju umornije ili manje motivisano. Kao da dom ne daje podsticaj za rast, već stalno podsjeća na ono što je završeno. Posebno su osjetljive osobe koje su emotivne, introspektivne ili koje nisu imale priliku da se u miru oproste od svojih najmilijih.
U mnogim tradicijama se upravo zbog toga savjetuje oprez. Ne zato što se pokojnika treba “skloniti”, već zato što se vjeruje da svaka uspomena treba svoje vrijeme i svoje mjesto. Stalno izlaganje nečega što simbolizuje kraj može narušiti ravnotežu prostora u kojem bi trebalo da dominiraju život, kretanje i toplina.
Rješenje nije u odbacivanju uspomena, već u promjeni načina na koji ih čuvamo. Fotografije u albumima omogućavaju svjesno sjećanje – kada mi to želimo, kada smo emotivno spremni. Tada uspomena ne preplavljuje, već grije. Isto važi i za posebne kutke koji nisu dio svakodnevne rutine, već mirna mjesta za sjećanje i poštovanje.
Najvažnije je oslušnuti vlastiti osjećaj. Ako prostor djeluje teže, ako se često javlja tuga bez jasnog razloga ili osjećaj stagnacije, to nije slučajno. Tijelo i um često znaju prije nas da nešto treba promijeniti. Premještanje fotografija ne znači zaborav, niti udaljavanje od voljenih. To znači davanje sebi dozvole da živi sada.
- Sjećanja ne nestaju kada slike nisu na zidu. Ona ostaju u mislima, u riječima koje izgovaramo, u vrijednostima koje nosimo dalje. Ponekad je upravo povlačenje uspomena iz svakodnevnog pogleda način da im se oda veće poštovanje – bez bola, bez težine i bez stalnog podsjećanja na gubitak.
Dom treba da bude mjesto u kojem se osjeća život. Kada se prošlost poštuje, ali ne dominira, tada prostor postaje lakši, a čovjek slobodniji da krene naprijed.
