Još od davnih dana se vuku neki običaji i vjerovanja koje neki i danas poštuju. Kada je u pitanju gubitak bliskih osoba prije se vjerovalo da nakon smrti ne treba držati njihove fotografije u kući.
Mnogi pojedinci posjeduju slike voljenih osoba koje su umrle dok su još uvijek boravile u svojim domovima. Bolna su to sjećanja koja, iako bude osjećaj zajedništva, podsjećaju i na zajednička iskustva. Netko bi se mogao zapitati – kakav je to rizik? U teoriji, držanje ovih slika zatvorenih u četiri zida ne predstavlja problem. No, neka mišljenja i prijedlozi za pojedine portale upućuju na to da fotografije pokojnika treba drugačije tretirati. Naglašava se da nas, htjeli mi to priznati ili ne, povezuju s carstvom mrtvih i održavaju vezu koja, ako se ne slijedi, može imati negativan učinak na žive. Unatoč činjenici da osoba više nije fizički prisutna, njezina slika nastavlja funkcionirati kao poveznica između prošlosti i sadašnjosti.
To je upravo razlog zašto se preporučuje da se ove slike ne postavljaju na zidove, stavljaju u okvire ili ostavljaju na stolovima. Umjesto da se uvijek moraju pojavljivati pred očima ukućana, treba ih maknuti iz dnevne vizure. Smatra se da dugotrajna ekspozicija može dovesti do “crpljenja energije” fotografije, što bi u konačnici dovelo do smanjenja vitalnosti i još većeg stupnja emocionalne iscrpljenosti. Nasuprot tome, povremeno prelistavanje albuma i gledanje tih sjećanja s malom dozom nostalgije ne smatra se štetnim; naprotiv, može pružiti utjehu i osjećaj povezanosti.
Posebno je važno da se slike pokojnika ne miješaju sa slikama živih. Preporuka je da napravite poseban album posvećen umrlima, u ovom albumu će se čuvati njihove fotografije, kao i one na kojima su sa živima. Neki pojedinci smatraju da je potrebno rastaviti fotografije kako bi se razlikovala energija pokojnika od živih. Neki savjeti preporučuju pohranjivanje ovih kolekcija u crne posude ili vrećice, ova se boja tradicionalno povezuje s tugom i završetkom životnog ciklusa. Također, preporuča se da fotografije pokojnika uzimate u obzir samo za vrijeme vjerskih praznika ili obljetnica, koje se poklanjaju uz sjećanje na pokojnika.
- Ove pretpostavke proizlaze iz lokalne kulture. Kako je dokumentirao Glas Srpske, u mnogim ruralnim zajednicama na Balkanu, tipično je da svi članovi obitelji pohrane sve svoje slike na određeno vrijeme nakon smrti člana obitelji, to se radi kako bi se “duši omogućilo da pronađe utjehu”. Tek nakon što se bol smanji, vadi se iz albuma i stavlja u ladicu ili album. Ove tradicije nisu samo utjelovljenje praznovjerja, već služe i kao psihološki mehanizam koji olakšava prolaz boli i omogućuje da se proces tugovanja odvija prirodno. Zbog toga stručnjaci vjeruju da nije neuobičajeno da ljudi osjete olakšanje kada neko vrijeme izbjegavaju gledati te fotografije.
Bonus tekst:
Dok su američki i njemački vatrogasci modernom opremom i taktičkim metodama ugasili vatru za 20-ak minuta, bh. tim je koristio staro FAP vozilo i nevjerojatnu hrabrost. Brzo su ušli u vatru bez zaustavljanja i ugasili vatru za nešto više od 6 minuta, kako lopatama, tako i vlastitim žicama. Novinari su se potom raspitali o njihovim planovima potrošnje, a oni su duhovito odgovorili da će prvo kupiti komplet novih kočnica za FAP. Ovaj narativ, iako komičan, pokazuje snagu hrabrosti i kreativnosti u nadvladavanju tehnologije. Te priče nisu samo ugodne, već imaju i značajniju društvenu svrhu.
- Avaz.ba je u više navrata dokumentirao nedostatak opreme u domaćim vatrogasnim postrojbama, naglašavao opasnost od improvizacije, ali i važnost pripreme u ovakvim situacijama. To povećava razliku između bogatih i siromašnijih zemalja, prve imaju tehnologiju i resurse kao sigurnost, dok druge nemaju osnovnu opremu i moraju živjeti s rizikom smrti. Treći dio teksta govori o još jednoj značajnoj temi: depresiji. To je jedna od najčešćih bolesti današnjice, od koje boluju milijuni ljudi diljem svijeta. Depresija se često pogrešno dijagnosticira kao kratkotrajna tuga ili epizoda depresije. Unatoč tome što se oba stanja mogu dokazati kao tuga, dojam ništavnosti i povlačenje, prava depresija je dugotrajno stanje koje zahtijeva stručnu pomoć.
Za razliku od privremenih stanja, može trajati mjesecima ili čak godinama, što će značajno utjecati na kvalitetu života. Psiholozi vjeruju da se blaži slučajevi mogu uspješno liječiti savjetovanjem i drugim metodama samopomoći, ali teži slučajevi zahtijevaju kombinaciju psihoterapije i lijekova. Ključno je prepoznati da depresija nije odgovornost osobe koja je njome pogođena, već rezultat složene kombinacije bioloških, emocionalnih i društvenih čimbenika. Nažalost, stigmatizacija se još uvijek veže uz one koji su pogođeni, pa mnogi pojedinci krive sebe ili svoju okolinu.
Blic.rs je u pisanom članku dokumentirao da oko 400.000 ljudi u Srbiji ima depresiju, brojka je vjerojatno veća jer mnogi pojedinci u zemlji ne traže pomoć zbog srama. Zbog toga je važno razgovarati o ovoj temi na otvoren način i bez predrasuda. Depresija, uvjerenje da su fotografije preminulih reprezentativni za njih i narativi o vatrogascima nemaju zajednički početak, ali imaju zajedničku atribut – svi oni raspravljaju o povezanosti između emocija, tradicije i mehanizama suočavanja.
Fotografije preminulih pojedinaca postavljaju pitanje gubitka pamćenja i gubitka, vatrogasci simboliziraju hrabrost i snalažljivost, a depresija potrebu za pomoći i simbol ranjivosti. Klix.ba je nedavno objavio da mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini još uvijek ima nerazumijevanje, a pacijenti često imaju zid zbunjenosti. Zbog toga se stručnjaci zalažu za više javnih kampanja i edukacija, jer samo otvorenom raspravom javnost može smanjiti stigmatizaciju i pomoći onima koji su najugroženiji. U konačnici, moguće je ustvrditi da svaka od ovih priča sadrži univerzalnu poruku.
Bilo da se radi o čuvanju uspomena, suočavanju s opasnošću ili borbi s bolešću koja je nevidljiva, svaki se čovjek suočava s istom dilemom – kako zadržati snagu i dosljednost. Često se koristi za opisivanje procesa snimanja fotografije ili pružanja pomoći nekom drugom tko se nosi sa svojim osobnim problemima. Svi ovi primjeri pokazuju da život ne ovisi samo o onome što vidimo, već i o onome što osjećamo i komuniciramo s drugima.
