Problem beskućništva ustrajno muči zapadni svijet, a s eskalacijom globalne krize sve je češći susret s pojedincima koji žive na ulici i pribjegavaju prosjačenju. Nažalost, ove ranjive osobe prolaznici stalno zanemaruju, lišeni bilo kakvog humanog tretmana. Ova uznemirujuća stvarnost služi kao jasan pokazatelj da se naša kolektivna sposobnost suosjećanja smanjuje, što je doista zabrinjavajući razvoj.
U ovom izvješću dijelimo potresnu priču o ženi koja živi u Novom Sadu i koja je doživjela duboko iskustvo kada je susrela starijeg čovjeka koji živi na ulici. Obično je priznala da izbjegava interakciju s prosjacima i pojedincima koji doživljavaju beskućništvo, ali se iz nekog razloga osjećala prisiljenom upustiti se u razgovor s ovim određenim starijim gospodinom. Osoba s kojom je odlučila razgovarati izgledala je dezorijentirano i ispričala je da je nedavno otpušten iz medicinske ustanove dok je još uvijek nosio pelene i papuče, izražavajući svoju nesposobnost da samostalno skine pelenu. Pretpostavila je da bi ovaj gospodin mogao biti pogođen demencijom ili sličnim stanjem, što ju je navelo da raširi informacije po cijeloj zajednici u nadi da bi ga njegova obitelj mogla locirati, ako se njezina pretpostavka pokaže točnom.
Na njezino iznenađenje, činjenica da je ta osoba profesor kemije uhvatila ju je nespremnu. U početku skeptična, ubrzo je kroz njihov razgovor otkrila da on posjeduje bogato znanje i da govori s akademskim držanjem. Ponudila mu je onoliko financijske pomoći koliko je mogla prikupiti, potičući ga da kupi hranu i sve druge potrepštine koje želi. Nažalost, njezino je vrijeme bilo ograničeno jer je trebala uhvatiti autobus, što ju je spriječilo u pružanju daljnje pomoći u tom trenutku. Ova nesretna pojava služi kao jasan podsjetnik da društvo često zanemaruje beskućnike, čak i kada su stari, iscrpljeni i hitno im je potrebna pomoć.
Njena priča ide ovako:Vidno nepokretan muškarac sjedi u raslabljenom stanju, očito u lošem stanju. U prošlosti je Željeznički kolodvor bio dostupan tijekom cijele noći, nudeći privremeno utočište za one koji nemaju krov nad glavom za vrijeme lošeg vremena. Ipak, donesena je odluka da se ta praksa prekine. Kao rezultat toga, te se jedinke, zajedno s mačkama lutalicama i uglavnom napuštenim kućama, sada okupljaju neposredno ispred postaje, tražeći malo toplije okruženje, iako još uvijek nedovoljno. Rijetko se upuštam u razgovor s osobama koje su doživjele beskućništvo, iako im često ponudim koji dinar ili obrok. Međutim, večeras me nešto natjeralo da razmislim o činjenici da nitko s njima ne komunicira; jednostavno ih se zanemaruje kao nepoželjne pakete na ulici. Možda bi u ovoj nesretnoj i teškoj večeri snaga jednostavne riječi mogla imati značaj za ovog čovjeka. Razgovarali smo i on je srdačno prihvatio moju ponudu pomoći, pokazujući da je cijeni. I ja sam našao utjehu u našoj razmjeni. Kroz naš razgovor otkrio sam da ima obrazovanje, što mi je omogućilo uvid u nesretne okolnosti koje su oblikovale njegovu trenutnu situaciju. Čovjek je u trenu otkrio svoje zanimanje profesora kemije. U početku je bila ravnodušna prema toj informaciji. Nesigurna da li da mu povjeri ili ne, odlučila je predati novac. “Mogu li vjerovati njegovoj tvrdnji da je profesor kemije?” Razmišljao sam, ali njegov artikulirani jezik i očita razina obrazovanja izdvajaju ga od većine pojedinaca s kojima se svakodnevno susrećem. Dodatno, vrijedi napomenuti da je muškarac spomenuo da se bliži kraj njegovog boravka u bolnici.
