Jedan od njapoznatijih i najomiljenijih srpskih glumaca je bio pokojni Zoran Radmilović kojeg ćemo pamtiti po mnogim ulogama i pozorišnim predstavama neđu kojima se ističe Radovan Treći.
Ana Radmilović, srpska književnica i posvojena kći proslavljenog Zorana Radmilovića i njegove supruge Dine Rutić, preminula je 2017. u 43. godini života. Završila je studij glume kod profesora Radoslava Milenkovića. Bila je jako vezana za oca, čija je smrt nastupila kada je imala samo 11 godina. U svojoj knjizi “Kad je svijet imao brkove” pedantno je zabilježila najljepša sjećanja na njega. Zažalio sam što nisam duže ostao na tom stubištu, možda čak i zauvijek.
- Napokon sam iskliznula iz njegova zagrljaja, spustila se niz stepenice i zakoračila u svijet lišen povezanosti – glupo postojanje unutar još glupljeg carstva bez njega. Zažalila sam što ga nisam prepoznala dok je spavao u bolničkom krevetu, slab i potpuno sijed, koji je potpuno izblijedio u roku od mjesec dana. Nisam ušla da ga zagrlim ili legnem pored njega kao mnogo puta prije; možda bih se, kad bih to učinio, mogao probuditi ili čak poboljšati. Moguće je da bi život i svijet izgledali drugačije da sam to poduzeo, ali nisam.
Umjesto toga, ostala sam paralizirana na pragu bolničke sobe u koju mi je bilo zabranjeno ući, ne želeći se suočiti sa stvarnošću da ga vidim. Nikada to ničim neću nadoknaditi”, napisala je Ana Radmilović u svom djelu “Kad bi svijet imao brkove”. Ana je istaknula kako je njezin otac bio prije svega intelektualac, a ne, kako su ga često nazivali, “kafanski čovjek”. Moj je otac bio visoko obrazovan pojedinac, pravi intelektualac, i duboko me pogodilo vidjeti ga svedena na status barmena.
Nakon njegove smrti, preselio sam se u njegovu radnu sobu, koju smo zvali radna soba, gdje sam otkrio latinske, starogrčke, španjolske, njemačke rječnike i niz drugih književnih djela. Bio je predani znanstvenik; stoga je netočna povezanost s Radovanom III. Dok je Radovan III bio izvrstan glumac koji je vješto tumačio malograđanski lik, u privatnom životu nije mu nalikovao. Već dva desetljeća u Zaječaru se obilježavaju Dani Zorana Radmilovića i iskreno se nadam da će nova vlast pokazati veće poštovanje prema njegovoj zaostavštini jer je nepravedno oklevetan.
Događaju sam prisustvovao dva puta i osjećao sam se kao da radim nekakav posao. O njemu su objavljene brojne publikacije i knjige od kojih su mnoge potpune izmišljotine. Zadržavam pravo da iznesem svoje subjektivno mišljenje i tvrdim da je on bio najveći srpski glumac, koji zaslužuje daleko bolji tretman nego što je imao. Ana Radmilović je primijetila: “Bio je opterećen slavom i bilo mu je neugodno da ga prepoznaju ulicom; njegova želja za mirom bila je duboka.
Osim toga, njegov odgoj u meni je usadio blagu odbojnost prema onima koji su bili na vlasti i onima koji su im se željeli dodvoriti. On je cijenio to pravo i svoj smisao života.” Prema njezinim riječima, Zoran Radmilović je nastavio raditi do smrti i odbio je podvrgnuti se kemoterapiji. Moje prisustvo njegovom odlasku bilo je ograničeno zbog mog statusa maloljetnika u to vrijeme. Međutim, važno je napomenuti da je nastavio raditi sve do mjesec dana prije smrti. Bio je pravi profesionalac i odluka o njegovom liječenju bila je njegova.
Odlučio je da se neće podvrgnuti kemoterapiji, tvrdeći: “Živjet ću i umrijeti u jednom komadu kao čovjek.” Ustrajao je do samog kraja. Iako je ovaj izbor sasvim opravdan, ovaj svijet je napustio prerano, sa samo 52 godine. “Smrt je svinja”, primijetila je Ana Radmilović u intervjuu za Story 2013. godine. Ljudi često primjećuju da fizički sličim na njega, ali takvi komentari nisu osobito laskavi, jer je imao istaknut nos i brkove.
Moja majka je, s druge strane, bila stvarno lijepa, ali što ćete? (smijeh) Sjećam se njegove nježne naravi; bio je dobroćudan čovjek. Za vrijeme njegove prisutnosti nisam se željela odvojiti od njega; Htio sam da stalno budemo zajedno i da zajedno istražujemo svijet. Čežnja za njim trajala je kroz cijeli život… Otac mi je nedostajao cijeli život, dodala je.
