Ljudske sudbine su nepredvidive i vrlo često i teške a ono što se dogodi u stvarno životu ni najbolji holivudski scenarista ne b i mogao smisliti. Danas vam donosimo jednu tužnu priču koja ipak ima sretan kraj.
U čudesnom preokretu događaja, škotska majka, koja je dugo vjerovala da je njezin sin mrtav nakon njegovog misterioznog nestanka prije više od deset godina, primila je zapanjujuću vijest da je on zapravo živ. Prema pisanju Daily Maila, Joyce Curtis nije bila u kontaktu s Nikolom od 2010. godine, zbog čega vjeruje da je on preminuo. Posljednje saznanje o njegovom boravištu bilo je da je stopirao u Francuskoj i Španjolskoj.
S početkom pandemije, postala je zabrinuta da se on možda razbolio i nesretno završio. Nakon duljeg razdoblja tugovanja, odlaska u crkvu i paljenja svijeća u znak sjećanja na njega, neočekivano je telefonskim pozivom obaviještena da je živ i da je trenutno hospitaliziran u južnoj regiji Francuske.
Tog dana primila sam telefonski poziv koji je donio mješavinu emocija – prvo me medicinska sestra obavijestila da je moj sin živ i da je zbrinut u bolnici u Francuskoj, a onda sam, na moje veliko olakšanje, čula njegov glas s druge strane govoreći: “Mama, kako si, tvoj Nikola je tu. Drhteći od iščekivanja, obuzela me nevjerica. Težina COVID-19 i kasniji događaji naveli su me da vjerujem da je umro. Duboko sam oplakivao njegov gubitak.
Zdravlje moga sina već je bilo narušeno, opterećeno respiratornim problemima i teškom manifestacijom astme. Telefonski poziv koji je objavio da je preživio ostavio me u stanju šoka. Suze su mi tekle niz lice, proždirući mi cijeli dan. Ova vijest unijela je nemjerljivu radost u moju božićnu sezonu, posebno s obzirom na to da je moj suprug preminuo u lipnju.
- Ovi su osjećaji izraženi u iskrenom videu podijeljenom na Facebooku. Nakon što je izgubio posao stolara, Nikola je sredinom 2000-ih napustio rodno mjesto Glasgow kako bi krenuo na putovanje Europom. Obavijestivši svoju majku da je planirao stopirati, ona vjeruje da je izdržao razdoblje beskućništva u gradu Parizu, bez ikakvog oblika skloništa, što je u konačnici pogoršalo njegovu situaciju.
Nedostatak komunikacije potaknuo ju je na odluku da podnese prijavu nestale osobe 2009. godine, budući da od njega nije primila nikakvu vijest dulje vrijeme. Godinu dana kasnije, Joyce se obratio britanskom konzulatu u Parizu, obavijestivši ih o Nikolinoj hospitalizaciji u Francuskoj. U pratnji supruga, odmah je otputovala da ga vidi. Međutim, proći će još deset godina prije nego što ga ponovno ugleda.
Godine 2010. dobio sam pismo u kojem me obavještavaju da je Nikola hospitaliziran u Francuskoj. Nakon toga je neko vrijeme nestao. Nikada nije dao objašnjenje zašto se ne javlja, gdje se provodi ili što se događa. Nakon godina šutnje, prijavio sam njegov nestanak ovdje u Glasgowu. Suprug i ja smo krenuli da ga posjetimo i preplavio nas je neopisiv osjećaj vidjeti dijete za koje smo vjerovali da je umrlo.
Vratili smo ga kući, ali neobjašnjivo je opet nestao. Njegova je odluka bila otići i prekinuti veze sa svima, kako je ispričao Joyce. Na vijest da će Nikola nakon oporavka ipak biti poslan kući, majka je nestrpljivo spomenula da je strpljivo čekala njegov povratak. Tijekom svog posjeta Francuskoj, iskoristio sam priliku da mu kupim cipele i razne druge stvari, osiguravajući da ima odgovarajuću odjeću za povratak kući.
Strpljivo sam čekao njegov povratak, ali na moju nesreću, nije stigao. Nije se ni potrudio ponovno stupiti u kontakt sa mnom. Živo se sjećam kiše koja je padala tog dana i nisam mogao a da ne brinem za let po olujnom vremenu. Pokušavajući prikupiti informacije, marljivo sam kontaktirao sve zračne luke kako bih se raspitao o njegovom statusu ukrcaja, ali nažalost, nije mu bilo traga.
Tišina je potrajala, a tek u ponedjeljak sam od njega dobila bilo kakvu poruku – objasnila je majka. Britanski konzulat po drugi je put došao do Joyce, saopćivši joj zapanjujuću vijest da je njezin sin doista živ i da je primljen u bolnicu u Francuskoj. Nakon što je s njim razgovarala preko telefona, primijetila je da se čini da je dobrog zdravlja.
Izražavajući želju za njegovim povratkom, izravno ga je upitala: “Hoćeš li doći kući, Niki?” na što je on potvrdno odgovorio. Nezamisliva iskustva koja je doživio teško su joj opterećivala um dok je čeznula da ga vrati u njihovo zajedničko prebivalište. Joyce se trenutačno priprema za svoj odlazak u Francusku, ali ostaje oprezna u pogledu opravdavanja svojih nada sve dok ne dobije priliku ponovno se ujediniti sa svojim sinom.
