Džoni je bio trogodišnji dečak koji je svaki dan s radošću išao u vrtić. Njegov svet bio je pun smeha, igre i novih prijatelja. U nastavku više…

Nije bilo ničega što je voleo više nego da se igra sa svojom učiteljicom i ostalim mališanima. Svako jutro je pevušio, nosio ranac, trčao ispred mene, srećan što kreće na svoju omiljenu destinaciju. No, jednog ponedeljka, sve se promenilo.

Probudio se u suzama. Drhtao je, gledajući me u oči, a iz njegovih usana izletelo je:

— “Ne, mama, neću u vrtić!”

  • Srce mi je bilo stegnuto, ali nisam previše brinula. Deca ponekad prođu kroz takve faze, pomislila sam. Ipak, narednih dana bilo je sve gore. Džoni je plakao, tresao se, molio me da ga ne šaljem. Svako jutro postajalo je teže. Njegov strah nije mogao da bude samo prolazna faza. Iako mi je pedijatrica objasnila da je to samo separaciona anksioznost, nešto u njegovim očima govorilo mi je da je tu još nešto.

Petog dana, kroz suze, rekao je rečenicu koja mi je zaledila srce:

— “Molim te, mama… bez ručka.”

Nisam razumela šta to znači. Ručak? Kakve to veze ima sa njegovim strahom od vrtića? Nisam mogla da verujem da nešto nije u redu. Osetila sam da moram da idem i da proverim šta se zaista dešava. Sledećeg dana, otišla sam ranije do vrtića i odlučila da pogledam kroz prozor trpezarije.

Tamo je sedela starija žena, koju nisam prepoznavala. Držala je Džonija za ruku, pokušavajući da ga natera da jede. On je plakao, a ona je govorila hladno:

— “Nećeš otići dok sve ne pojedeš!”

Tada sam ušla u sobu. „Prestanite odmah!” — rekla sam odlučno. Pogledala sam Džonija, a njegova suza nije prestajala. Kasnije sam saznala da je ta žena bila tetka direktorke, koja nije bila obučena za rad s decom, niti prijavljena. Ta saznanja su me šokirala, ali ubrzo sam shvatila da sam morala da reagujem.

Podnela sam prijavu inspekciji. Otkriveno je da je vrtić imao ozbiljne nepravilnosti. Neregistrovano osoblje, pretrpane grupe i pritisci na decu. Zbog toga im je oduzeta licenca, a vrtić je zatvoren.

Džoni je prešao u novi vrtić. Novi početak. Prvog dana, nova vaspitačica je prišla sa toplinom i pažnjom:

— “Jedi koliko želiš, dušo.”

Džoni je samo nasmešeno klimnuo glavom, srećan što se nalazi u sigurnom okruženju.

Tog dana sam shvatila jednu od najvažnijih lekcija života — kada se nešto ne slaže, kada dete nije u svom elementu, moramo da slušamo. Često, ono što deca ne mogu da izgovore rečima, mi moramo da čujemo srcem.

  • Roditeljski instinkt nije samo vođen logikom, već i srcem. I u tom trenutku, kada sam ga pogledala i razumela da nije u pitanju samo običan strah, već duboka nelagodnost, shvatila sam koliko je važno biti prisutan. Da nisam odlučila da proverim šta se dešava, Džoni bi i dalje bio u situaciji koja mu nije odgovarala.

U životu, deca često govore stvari koje odrasli ne žele da čuju. Njihov tiši glas može biti signal za nešto mnogo veće nego što na prvi pogled deluje. Naša obaveza kao roditelja je da ih slušamo, verujemo im i činimo sve da obezbedimo sigurno okruženje.

Preporučujemo