Bilo je to davno, kada sam imala samo 18 godina, a moj svijet je bio sasvim drugačiji nego što sam zamišljala……
Mislila sam da ću biti studentica, kako mi je uvijek govorila mama, i da ću jednog dana postati hirurg. Ali život se, kao i uvijek, odlučio drugačije. U trenutku kada sam trebala početi ostvarivati svoje snove, moj svijet se raspao.
Moja mama, koja je bila sve što sam imala, jednostavno je nestala. Nije bilo upozorenja, nije bilo objašnjenja, samo je otišla. Ostala sam tu, sa dvoje novorođenčadi, u malom stanu, bez roditeljske podrške.
Bebe su bile nevjerojatno slatke, ali ništa u tom trenutku nije bilo lako. Bile su moje sestrice, moje odgovornosti, moj teret i moja snaga. Dok su svi govorili da “ne brinem”, da “pustim sistem da preuzme”, nisam mogla. Pomisliti na to da će one odrasti u nekoj tuđoj kući, pitajući se zašto ih niko nije volio dovoljno da ostane, lomilo mi je srce. Onda sam odlučila – borit ću se. Svaki dan. Svaki trenutak.
- Sjećam se tih noći kad sam bila sama sa njima, noću, zagrijavajući bočice u 3 ujutro, drhtavim rukama, dok su one tiho spavale na mom prsima. Moje srce je bilo preplavljeno ljubavlju, ali i tugom. Nikad nisam mogla doći do svojih snova, ali je nešto drugo postalo moj san. Bebe su postale moj svijet, moj fokus, moja ljubav, i činilo mi se da ništa drugo nije bitno. Kad su počele izgovarati “Bubba” prije nego što su mogle izgovoriti svoje ime, znala sam da nisam samo njihova starija sestra – postala sam njihova zaštitnica.
Odrasla sam s njima, vodila ih kroz život bez obzira na to što sam bila tek dijete sama. Svako jutro je bila nova borba. Radila sam bilo šta, noćne smjene, dostave, sitne poslove – samo da bih ih hranila, oblačila, čuvala. Nikada nisam im dozvolila da osjećaju da nemaju nešto ili da nisu voljene. Odrasla sam uz njih, a one uz mene. Bez mame, samo nas tri.
- I onda, nakon sedam godina, dok je život počeo nalikovati nekoj stabilnoj rutini, netko je pokucao na vrata. Sjećam se trenutka kad sam otvorila, a moje srce je gotovo stalo. Stajala je tu. Moja mama. Ali nije bila ona koju sam poznavala. Izgledala je kao potpuna strankinja, sa skupim dizajnerskim kaputom, savršeno stiliziranom kosom i nakitom koji nikada nisam vidjela. Gledala me je kao da sam bila ništa. Njeno lice je bilo hladno, neprepoznatljivo, ali nešto u njenom pogledu me stegnulo.
- Moje srce je bilo ispunjeno ljutnjom i nevjericom. No, čim je ugledala blizanke iza mene, lice joj se ozarilo. Počela je unositi torbe pune luksuznih poklona – stvari koje sam ja sanjala, ali nikada nisam mogla priuštiti. Oči mojih djevojčica su se raširile. Gledale su je, a u njihovim očima bila je nevjerojatna radoznalost, ali i pomalo straha. I tada je progovorila.
„Djevojke, to sam ja… vaša mama“, rekla je sa smiješkom na licu. Oduzelo mi je dah. Sjećam se trenutka kad sam pomislila: „Možda je došla da popravi stvari. Možda je shvatila da je pogriješila. Možda je sada tu da bude mama.“ Ali, onda je nastavila: „Vrlo dobro sam se snašla“, s tonom koji je bio pun ponosa i distance.
Njene riječi su me povrijedile. Nisu bile izgovorene sa ljubavlju, već sa hladnoćom. Gledala je u moje sestre, koje su je gledale kao nekog koga nisu prepoznale. Nisu znale šta znači imati majku, a sada su je gledale kao neku koja im je donijela poklone, ali koja je, zapravo, bila strankinja.
U tom trenutku sam shvatila nešto što nikada nisam željela priznati: ona nije bila majka, ona je bila žena koja je donijela poklone. Žena koja je otišla i nikada se nije vratila. Niko nije mogao da zamijeni sve one godine u kojima sam bila sve za svoje sestre. Bio je trenutak kada sam shvatila da nijedan poklon, nijedna skupa stvar, neće moći popraviti ono što je ona uništila.
- Onda sam pogledala moju djecu. Blizanke. Moje djevojčice. I znala sam da bez obzira na to šta se dešavalo, ja sam tu. Zauvijek….
