U današnjem članku Vam donosimo objašnjenje pitanja koje se među vjernicima često pojavljuje na početku velikih postova: da li je grijeh postiti samo sedam dana i nakon toga pristupiti Svetoj Tajni Pričešća. Otac Gojko Perović i vjeroučiteljka Andrea Kereš naglašavaju da smisao pripreme nije u prostom brojanju dana, nego u vjeri, duhovnom trudu i razumijevanju Pričešća kao Božijeg dara….
Praksa da se strogo posti sedam dana, a zatim pristupi Pričešću, poznata je mnogim vjernicima. Ipak, njihova objašnjenja pokazuju da se post ne može svesti na kratko ispunjavanje obaveze nakon kojeg čovjek automatski stiče pravo na Pričešće.
Na prvi pogled pitanje djeluje jednostavno i traži kratak odgovor. Međutim, odnos posta i Pričešća obuhvata mnogo više od jelovnika, broja dana ili formalnog pridržavanja određenog pravila. U središtu se nalazi način na koji vjernik razumije vlastitu pripremu i liturgijski život.
Vjeroučiteljka Andrea Kereš Pričešće opisuje kao centralni dio liturgijskog života i najdublji način sjedinjenja s Bogom. Pristupanje Pričešću zato nije obična formalnost niti obred koji se obavlja samo zato što je prethodno ispunjen određeni uslov.
Prema njenom objašnjenju, vjernici koji redovno učestvuju u liturgijskom životu, poste i ispovijedaju se mogu pristupati Pričešću i tokom posta i izvan njega. Za njih post nije povremena administrativna obaveza, nego dio šireg duhovnog života.
Kratak odgovor na glavno pitanje
Prema riječima oca Gojka Perovića, nije grijeh postiti sedam dana i pristupiti Pričešću. Međutim, sedam dana posta ne treba posmatrati kao cijenu, zaslugu ili garanciju kojom se automatski stiče pravo na Svetu Tajnu.
Pričešće nije nagrada za određeni broj dana posta
Otac Gojko Perović jasno odvaja pitanje da li je nešto grijeh od pitanja šta je pravi cilj posta. Postiti sedam dana i zatim se pričestiti nije samo po sebi pogrešno, ali problem nastaje kada čovjek povjeruje da je time ispunio zadatak i zaslužio Pričešće.
Takvo razumijevanje pretvorilo bi duhovni život u razmjenu: vjernik posti određeno vrijeme, a zatim očekuje da za svoj trud dobije nagradu. Prema objašnjenjima iz izvornog materijala, upravo je takav pristup suprotan dubljem smislu posta i Pričešća.
„Iako postimo četrdeset dana na vodi i hlebu, to ne znači da možemo zaslužiti Pričešće.“
— Otac Gojko Perović
Ova rečenica pokazuje da ni dugotrajan i veoma strog post sam po sebi ne predstavlja osnovu za osjećaj da je čovjek Pričešće zaradio. Ono se posmatra kao Božiji dar i milost, a ne kao plata za disciplinu koju je vjernik pokazao tokom određenog perioda.
Andrea Kereš iz istog razloga naglašava da post nije trgovina s Bogom. Vjernik ne odustaje od određene hrane kako bi zauzvrat dobio duhovnu korist po automatizmu. Post treba pomoći da se čovjek pripremi, usmjeri pažnju prema vjeri i pristupi Pričešću s ljubavlju i strahom Božijim.
Sedam dana posta zato može biti dio pripreme, ali ne i njena potpuna definicija. Ako se sve završi na tehničkom ispunjavanju pravila, bez promjene odnosa prema vjeri i vlastitim postupcima, promašuje se ono što post treba predstavljati.
Post se opisuje kao trening i terapija za dušu
U objašnjenju oca Gojka post nije samo uzdržavanje od određene vrste hrane. On ga opisuje kao duhovni trening i terapiju koja čovjeku pomaže da prepozna vlastite slabosti i postepeno se oslobađa strasti.
Hrana, odmor i uživanje sami po sebi u ovom objašnjenju nisu predstavljeni kao problem. Teškoća nastaje kada čovjek postane toliko vezan za njih da počnu upravljati njegovim odlukama i zauzimati mjesto koje ne bi trebali imati u njegovom životu.
Post omogućava vjerniku da vježba odricanje i provjeri koliko je slobodan u odnosu prema svojim navikama. Cilj nije kažnjavanje tijela niti dokazivanje izdržljivosti pred drugim ljudima, nego rad na unutrašnjoj slobodi.
Otac Gojko objašnjava i da se ne može jednostavno tvrditi kako je svako ko ne posti automatski sagriješio. Ipak, izostanak posta može oslabiti čovjekovu duhovnu snagu jer mu oduzima jedan od načina vježbanja samokontrole i borbe protiv slabosti.
Naglasak zato nije na trenutnom savršenstvu. Cilj posta je svakodnevni trud, tokom kojeg čovjek uči kako da se ne predaje svakoj želji i kako da vlastite potrebe ne pretvara u središte svega što radi.
Važna razlika
Post nije kazna niti sredstvo kojim se Pričešće kupuje. U objašnjenju oca Gojka on predstavlja pomoć u oslobađanju od pretjerane vezanosti za navike, uživanja i slabosti koje mogu postati prepreka duhovnom životu.
Formalna priprema ne može zamijeniti duhovni smisao
Pitanje o sedam dana posta često nastaje iz želje vjernika da znaju jesu li ispunili ono što se od njih očekuje. Takva potreba za jasnim pravilom razumljiva je, ali duhovna priprema ne može se u potpunosti izmjeriti kalendarom.
Dvoje sagovornika u izvornom tekstu ne odbacuju sedmodnevni post niti tvrde da je pristupanje Pričešću nakon njega pogrešno. Njihova poruka usmjerena je protiv shvatanja da je dovoljno obaviti formalni dio, bez razmišljanja o vjeri, ljubavi, ispovijesti i vlastitom načinu života.
Vjernik koji posti samo zato da bi mogao reći da je ispunio obavezu može zadržati sve druge navike koje ga udaljavaju od smisla posta. S druge strane, osoba koja post razumije kao duhovni rad nastoji promijeniti odnos prema svojim slabostima, a ne samo sadržaj tanjira.
Pričešće u tom okviru nije završna nagrada na kraju sedam ili četrdeset dana. Ono ostaje središnji dio liturgijskog života i Božija milost kojoj se pristupa s vjerom i ljubavlju.
Važno je i objašnjenje da čovjek ne nalazi problem samo u tome da li je formalno postio, nego u stalnom predavanju onome što prepoznaje kao grijeh i slabost. Post mu daje priliku da vježba otpor takvim obrascima i postane duhovno slobodniji.
Suština pripreme
Sedam dana posta može biti ispravna priprema kada se post razumije kao dio vjere i duhovnog truda. Ako se posmatra samo kao formalni zadatak nakon kojeg slijedi očekivana nagrada, gubi se njegova osnovna svrha.
Odgovor na početno pitanje zato ima dva dijela. Postiti sedam dana i pristupiti Pričešću, prema ocu Gojku Peroviću, nije grijeh. Ipak, broj dana nije najvažnije mjerilo duhovne spremnosti niti dokaz da je čovjek Pričešće zaslužio.
Post svoj smisao dobija kada pomaže vjerniku da se oslobodi pretjerane vezanosti, prepozna slabosti i prema Pričešću krene s vjerom, ljubavlju i sviješću da pred njim nije nagrada za učinjeni napor, nego dar koji se ne može svesti na puko ispunjavanje obaveze.
