U danasnjem članku donosimo životnu ispovijest muslimanke iz Bosne koja je četiri godine provela u Austriji, živeći pod istim krovom sa sveštenikom. Umjesto sukoba zbog različitih vjerskih običaja, njihovu svakodnevicu obilježili su međusobno poštovanje, mir i sloboda da svako svoju vjeru praktikuje na vlastiti način.
Uprkos razlikama u vjeri i tradiciji, njen boravak u Austriji nije obilježilo odricanje od vlastitog identiteta, već prihvatanje koje se najjasnije vidjelo u trenucima njene svakodnevne molitve.
Odlazak u drugu zemlju za nju nije značio samo promjenu adrese. Sa sobom je ponijela navike, odjeću, molitvu i odnos prema vjeri koji je izgradila u rodnom kraju. Dolazak u kuću čovjeka koji je svoj život također posvetio vjeri, ali unutar drugačije tradicije, u početku je donosio određenu strepnju i pitanje kako će takva svakodnevica izgledati.
Prve nedoumice nestajale su kroz obične dane provedene pod zajedničkim krovom. Nije bilo zahtjeva da promijeni način odijevanja, skloni maramu ili se odrekne onoga što je smatrala dijelom sebe. Njena skromna odjeća i vjerski običaji prihvaćeni su kao prirodan dio njenog identiteta, bez prigovora i nametanja drugačijih pravila.
Ključne informacije
Žena iz Bosne četiri godine je živjela u Austriji, u domu sveštenika. Tokom tog perioda slobodno je nosila maramu i muslimansku odjeću te obavljala svoju molitvu, dok je domaćin njene običaje prihvatao i poštovao.
Molitva kojoj niko nije smetao
Najvažniji dio njenog svjedočenja odnosi se na trenutke kada bi došlo vrijeme za molitvu. U takvim prilikama trebala joj je tišina i mogućnost da obred obavi onako kako je navikla. Sveštenik joj to nije osporavao, niti je njenu molitvu posmatrao kao smetnju zajedničkom životu.
Dok bi se ona molila, domaćin bi prolazio tiho ili bi joj ostavljao potreban mir. Prema njenom prisjećanju, poruka koju je dobijala bila je jednostavna: svako treba slijediti svoj put i ostati vjeran vlastitim običajima, bez ometanja ili potiranja onoga drugog. Upravo je takav odnos ostao jedan od najupečatljivijih dijelova njenog četverogodišnjeg boravka.
U kući nije bilo nadmetanja oko toga čiji je način molitve ispravan niti pokušaja da jedna strana drugoj nametne vlastita uvjerenja. Vjera je bila dio života oboje, ali je praktikovana odvojeno i uz međusobno uvažavanje. Umjesto da razlike postanu izvor udaljavanja, one su bile jasno prihvaćene kao dio njihovih zasebnih identiteta.
Važan trenutak
Dok je završavala molitvu, domaćin joj je poručio da svako treba ostati dosljedan svojoj vjeri i svom putu. Ta poruka za nju je predstavljala potvrdu da zajednički život ne zahtijeva odricanje od vlastitih korijena.
Svakodnevica je rušila početne predrasude
Njihov odnos nije se gradio kroz svečane razgovore o toleranciji, već kroz male navike koje su ispunjavale dane. Jutarnja kafa, razgovori o vremenu, komšiluku i svakodnevnim obavezama postepeno su stvarali povjerenje. U takvom okruženju vjerska pripadnost nije nestala, ali nije ni određivala granice svakog susreta.
Žena je upoznavala običaje sredine u kojoj je boravila, zadržavajući istovremeno ono što je ponijela iz Bosne. Interesovanje za život drugih nije doživljavala kao slabljenje vlastite veze sa porijeklom. Naprotiv, četiri godine u drugačijem okruženju pokazale su joj da upoznavanje tuđih navika može postojati zajedno sa čuvanjem vlastite tradicije.
Druženja sa ljudima iz lokalne zajednice također su postala dio boravka u Austriji. Komšije su dolazile u dvorište, razgovaralo se o radostima i brigama, a zajedničko vrijeme nije bilo opterećeno pitanjem ko kojim jezikom govori ili na koji se način moli. Okupljanja oko iste trpeze stvarala su prostor u kojem su obični ljudski odnosi imali veću ulogu od razlika koje su postojale među prisutnima.
Upravo takva svakodnevica promijenila je njene početne predstave o životu pod tuđim krovom. Nije morala skrivati maramu, mijenjati svoju odjeću niti prekidati molitvu. Njeno iskustvo bilo je obilježeno prihvatanjem, a podrška koju je dobijala omogućila joj je da se ni u jednom trenutku ne osjeća ugroženo zbog svoje vjerske pripadnosti.
Bosna je ostala prisutna i daleko od doma
Iako je u Austriji imala mir i poštovanje, misli su joj se često vraćale rodnom kraju. Bosnu je povezivala sa poznatim pejzažima, domaćom kuhinjom i ljudima koji su ostali iza nje. Život u novom okruženju nije izbrisao tu vezu, nego joj je pomogao da jasnije osjeti koliko joj vlastito porijeklo znači.
Nostalgija za domom pratila ju je kroz godine provedene u inostranstvu. Ona, međutim, nije poništila dobra iskustva koja je stekla u sveštenikovoj kući. Sjećanje na Bosnu i zahvalnost zbog odnosa koji je imala sa domaćinom postojali su istovremeno, kao dva važna dijela istog životnog perioda.
Kada se kasnije osvrtala na te četiri godine, u prvi plan nije stavljala teorijske rasprave o vjeri, nego način na koji su se ljudi odnosili jedni prema drugima. Njeno iskustvo nije bilo rezultat zahtjeva da neko promijeni svoja uvjerenja. Zajednički život bio je moguć zato što su granice poštovane, a različiti običaji nisu korišteni kao razlog za sukob.
Posebno mjesto u njenom sjećanju zato zauzimaju trenuci molitve. Sveštenikovo ponašanje tada joj je pokazivalo da prihvatanje drugog čovjeka ne mora biti izraženo velikim riječima. Ponekad se ono vidi upravo u tišini, u tome da se nekome ostavi prostor i u jednostavnoj poruci da nastavi poštovati vlastiti put.
Četverogodišnji boravak u Austriji za ovu ženu ostao je iskustvo u kojem je mogla upoznati drugačiju sredinu, a da se pritom ne odrekne vlastitog identiteta. Pod istim krovom živjele su različite tradicije, ali se niko nije miješao u tuđe običaje. Njena marama, molitva i veza sa Bosnom ostali su sačuvani, dok su svakodnevni razgovori i međusobna podrška oblikovali odnos kojeg se i poslije mnogo vremena prisjećala sa toplinom.
