Prodao posljednju zemlju da školuje kćerku, a jedanaest godina kasnije cijelo selo svjedočilo njegovoj najvećoj nagradi

U danasnjem članku donosimo priču o Hasanu, ocu koji je prije jedanaest godina odlučio prodati posljednju njivu svoje porodice kako bi kćerki Lejli omogućio nastavak školovanja. Njegovu odluku mnogi u selu tada nisu razumjeli, jer je zemlja za njega predstavljala mnogo više od imovine. Ipak, Hasan je vjerovao da je prilika koju je njegova kćerka dobila vrijednija od onoga što je mogao ostaviti iza sebe.

Hasan je sa suprugom Zehrom i njihovom jedinom kćerkom Lejlom živio skromno u selu nedaleko od Kladnja. Porodica nije imala veliko imanje niti mnogo novca. Nekoliko dunuma zemlje, mali voćnjak, nešto stoke i nekoliko košnica činili su osnovu njihovog života, a sve što su imali bilo je rezultat dugogodišnjeg rada.

Za Hasana je zemlja imala posebno značenje. Nije je posmatrao samo kao nešto što se može prodati i pretvoriti u novac. Obrađivali su je njegov otac i djed, a godinama je vjerovao da će jednog dana upravo tu zemlju ostaviti Lejli. Međutim, njena želja da postane liječnica uskoro ga je stavila pred odluku koju nije mogao izbjeći.

Prilika za studiranje donijela je porodici tešku odluku

Lejla nije učila samo zbog ocjena. Još kao djevojčica jasno je govorila da želi jednog dana postati liječnica. Hasan ju je često posmatrao dok je navečer učila za kuhinjskim stolom pod svjetlom stare sijalice. Možda nije razumio sve iz knjiga koje je čitala, ali je dobro razumio koliko joj taj cilj znači.

Često je o njenoj upornosti razgovarao sa Zehrom i vjerovao da njihova kćerka može napraviti mnogo ako dobije priliku. Kada je završila srednju školu kao jedna od najboljih učenica svoje generacije, stigla je vijest kojoj su se svi radovali – Lejla je dobila mogućnost da studira medicinu u Sarajevu.

Radost je ubrzo zamijenila briga. Život studenta podrazumijevao je troškove stanovanja, hrane, knjiga i prevoza, a porodica nije raspolagala novcem kojim bi sve to mogla pokriti. Ni stipendija nije bila dovoljna da riješi problem.

Lejla je zato jedne večeri rekla ocu da neće otići na studije. Nije željela da roditelji zbog nje prodaju ono malo što su godinama stvarali. Bila je spremna ostati u selu, pronaći posao i pomagati porodici.

Hasan nije odmah odgovorio. Izašao je pred kuću i pogledao prema posljednjoj njivi koja je još pripadala porodici. Bila je to zemlja koju su prije njega obrađivali njegov otac i djed. Godinama je planirao ostaviti je Lejli, ali upravo te večeri odlučio je da joj ostavi nešto drugo – mogućnost da pokuša ostvariti svoj san.

Posljednja njiva pretvorena je u Lejlinu priliku

Već sljedećeg jutra Hasan je otišao u grad, a nekoliko dana kasnije njiva više nije bila u vlasništvu porodice. Prodao ju je i novac namijenio Lejlinom školovanju.

Kada je saznala šta je njen otac uradio, Lejla je zaplakala i pokušala ga nagovoriti da odustane od prodaje. Hasan, međutim, svoju odluku nije želio mijenjati. Od nje nije tražio da mu jednog dana vrati novac, kupi novu kuću ili nadoknadi ono čega se odrekao.

Želio je da Lejla završi ono što je započela, ostane dobar čovjek i ne zaboravi mjesto iz kojeg je krenula. Njegova odluka, međutim, nije naišla na razumijevanje svih ljudi iz okruženja.

Po selu su se čuli komentari da se zemlja ne prodaje, da se Lejla možda neće vratiti i da je mogla izabrati neku školu bliže kući. Ljudi su se pitali i od čega će Hasan sada živjeti kada više nema ni posljednju njivu.

On nije ulazio u rasprave. Nastavio je raditi koliko je mogao i čekati vijesti iz Sarajeva. U međuvremenu je Lejla polagala ispite, završavala godinu za godinom i na kraju diplomirala na Medicinskom fakultetu. Nakon toga nastavila je usavršavanje i počela raditi kao liječnica.

Jedanaest godina kasnije pred kućom se zaustavila kolona automobila

Lejlin život i posao kasnije su je odveli i van Bosne i Hercegovine. Dolazila je ocu kada joj je vrijeme dopuštalo, ali obaveze su često značile da posjete nisu mogle biti česte.

Tokom tih godina porodicu je pogodio težak gubitak. Zehra se razboljela i preminula, pa je Hasan ostao sam u staroj kući. Na zidu njegove sobe ostale su dvije fotografije – jedna Zehrina, a druga Lejlina u bijelom liječničkom mantilu.

Pojedini ljudi iz sela i dalje bi povremeno spominjali prodanu njivu i pitali Hasana je li sve vrijedilo kada je njegova kćerka sada daleko. Hasan se nije mnogo objašnjavao. Za njega je odgovor bio upravo na fotografiji Lejle u liječničkom mantilu.

Tog dana tišinu sela prekinuo je zvuk automobila. Najprije je stiglo jedno vozilo, zatim drugo, pa treće. Ubrzo se pred Hasanovom kućom zaustavila cijela kolona, a djeca i komšije izašli su prema cesti kako bi vidjeli šta se događa.

Hasan je stajao na pragu oslonjen na štap, ne znajući zbog čega je pred njegovom kućom toliko ljudi. Tada su se otvorila vrata prvog automobila. Izašla je žena u bijelom liječničkom mantilu.

Bila je to Lejla.

Pred njim je stajala kćerka zbog čijeg je školovanja prije jedanaest godina prodao posljednji komad zemlje. Ljudi koji su nekada komentarisali da je napravio veliku grešku sada su posmatrali prizor uz cestu. Hasan više nije imao njivu koju su obrađivali njegovi preci, a Zehra nije bila uz njega da vidi povratak njihove kćerke.

Ipak, pred njim je bila Lejla kao liječnica, upravo ono o čemu je govorila još kao djevojčica dok je sjedila uz knjige u njihovoj skromnoj kući. Hasan joj tada nije mogao ostaviti veliko imanje niti mnogo novca, ali joj je omogućio da nastavi obrazovanje kada je porodici to bilo najteže.

Njegova odluka zato se jedanaest godina kasnije više nije mogla posmatrati samo kroz vrijednost prodane zemlje. Njiva koju je planirao ostaviti kćerki pretvorena je u sredstva koja su joj pomogla da dobije priliku za školovanje, a Lejla je tu priliku iskoristila i ostvarila cilj koji je imala od djetinjstva.

“`