U današnjem članku pišemo o neobičnom testu mađarskog psihijatra Leopolda Sondija, koji je nastao u prvoj polovini dvadesetog stoljeća i koji se danas često predstavlja kao način otkrivanja skrivenih osobina ličnosti.
Objasnit ćemo kako je test prvobitno zamišljen, zbog čega izbor određenog lica može izazvati nelagodu i koliko su pouzdana popularna tumačenja koja obećavaju otkrivanje naše takozvane mračne strane.Jeste li ikada pogledali fotografiju potpuno nepoznate osobe i odmah osjetili nelagodu? Ponekad je dovoljan ozbiljan pogled, neobičan izraz lica ili određeni položaj očiju da nam portret djeluje neprijatno, iako o čovjeku na slici ne znamo apsolutno ništa.
S druge strane, postoje lica koja nam već na prvi pogled djeluju prijateljski i poznato. Takav osjećaj može se javiti čak i kada osobu nikada ranije nismo sreli.
Upravo su ovakve ljudske reakcije privukle pažnju mađarskog psihijatra Leopolda Sondija, poznatog po istraživanjima koja su povezivala psihološke osobine s izborom fotografija nepoznatih ljudi.
Njegov test nastao je tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, a danas se često pojavljuje na društvenim mrežama uz vrlo zanimljivo pitanje: koje od ponuđenih lica vam izaziva najveći strah?
Nakon što osoba odabere fotografiju, obično dobije objašnjenje prema kojem njen izbor navodno otkriva potisnute osjećaje, skrivene strahove ili osobine koje ne želi priznati ni samoj sebi.
Takva ideja mnogima zvuči uzbudljivo, ali postoji važna razlika između zanimljive psihološke teorije i naučno pouzdane procjene nečije ličnosti.
Kako je nastao Sondijev test i šta je psihijatar želio otkriti?
Leopold Sondi bio je mađarski psihijatar čiji je rad pripadao historijskom razvoju projektivnih psiholoških metoda.
Projektivni pristupi zasnivaju se na pretpostavci da način na koji osoba reaguje na određene slike, situacije ili nejasne podražaje može biti povezan s njenim unutrašnjim emocionalnim procesima.
Sondi je smatrao da izbor lica koja nam djeluju prijatno ili neprijatno nije potpuno slučajan. Prema njegovoj teoriji, takvi izbori mogli bi imati vezu s nesvjesnim sklonostima i potisnutim psihološkim sadržajima.
Izvorni postupak bio je mnogo složeniji od današnjih internetskih verzija. Koristila se zbirka od ukupno 48 fotografija raspoređenih u više grupa.
Od ispitanika se tražilo da među ponuđenim portretima izaberu one osobe koje im djeluju najprijatnije, ali i one koje izazivaju najizraženiju odbojnost.
Sondi je zatim pokušavao povezati obrasce izbora sa svojom teorijom nasljednih nagona i nesvjesnih procesa.
Prema njegovom shvatanju, određene osobine i unutrašnje sklonosti mogle bi uticati na način na koji ljudi uspostavljaju odnose, donose odluke i reaguju na druge osobe.
Međutim, ova teorija nije isto što i naučni dokaz da se na osnovu jednog odabranog portreta mogu pouzdano prepoznati skrivene osobine ličnosti.
U savremenoj psihološkoj praksi Sondijev test nema status pouzdane dijagnostičke metode za utvrđivanje karaktera ili psihičkih poremećaja.
Njegova najveća vrijednost danas nalazi se u historijskom značaju i razumijevanju načina na koji su pojedini istraživači ranije pokušavali proučavati nesvjesne procese.
Šta treba znati o Sondijevom testu?
Autor: Mađarski psihijatar Leopold Sondi.
Izvorna verzija: Koristila je 48 fotografija lica raspoređenih u više grupa.
Zadatak: Ispitanici su birali portrete koji su im najprijatniji i najneprijatniji.
Pouzdanost: Test nije naučno potvrđen kao pouzdana metoda otkrivanja skrivenog karaktera ili psihičkih dijagnoza.
Zašto se ovaj test danas predstavlja kao otkrivanje mračne strane ličnosti?
Popularnost Sondijevog testa ponovo je porasla zahvaljujući internetu, gdje se njegova prvobitna metoda često svodi na jednu jednostavnu igru.
Na ekranu se prikaže nekoliko fotografija ljudi različitih izraza lica, a od posmatrača se traži da odabere osobu koju ne bi želio sresti u mraku.
Nakon izbora pojavljuje se tumačenje koje govori o navodnim skrivenim karakteristikama ličnosti.
Jednom portretu pripisuju se potisnuti bijes i teškoće u izražavanju ljutnje. Drugi se povezuje sa strahom od gubitka kontrole, dok se treći može predstavljati kao pokazatelj potrebe za pažnjom ili bliskošću.
Takvi opisi često djeluju veoma lično. Osoba dobija utisak da je test, na osnovu samo jednog izbora, uspio prepoznati nešto što drugi ljudi ne primjećuju.
Upravo ta jednostavnost čini internetske verzije posebno privlačnim. Nije potrebno odgovarati na duga pitanja, opisivati vlastiti život niti izdvajati mnogo vremena.
Dovoljan je jedan pogled, jedan izbor i nekoliko rečenica koje obećavaju objašnjenje.
Međutim, pojednostavljene verzije koje kruže društvenim mrežama ne odgovaraju izvornom Sondijevom postupku, a njihova tumačenja nisu pouzdana psihološka procjena.
To znači da izbor portreta ne može potvrditi da neko potiskuje agresivnost, ima emocionalne teškoće ili skriva određene osobine od drugih ljudi.
Izraz „mračna strana“ u ovakvim objavama prije svega služi privlačenju pažnje. On nije stručna psihološka kategorija na osnovu koje se može postaviti dijagnoza.
Šta su potisnute emocije i mogu li one uticati na naše reakcije?
Jedna od ideja koje su povezane s historijskim tumačenjima ovog testa jeste postojanje osjećaja koje ljudi teško prihvataju ili ne izražavaju otvoreno.
Takve emocije mogu uključivati ljutnju, strah, nesigurnost, zavist ili potrebu za podrškom.
Naprimjer, osoba koja vjeruje da uvijek mora biti smirena i ljubazna možda će teško otvoreno priznati da je nešto naljutilo.
Neko drugi može imati potrebu za pomoći, ali je izbjegavati tražiti jer smatra da mora samostalno riješiti svaki problem.
Takvi obrasci ponašanja mogu biti korisna tema za razgovor o emocijama i ličnim očekivanjima.
Ipak, ne postoji pouzdana osnova za tvrdnju da će fotografija koja nam izaziva odbojnost automatski otkriti upravo osjećaj koji pokušavamo potisnuti.
Ljudske reakcije na lica mnogo su složenije i mogu zavisiti od različitih okolnosti.
Čak i kada osoba prepozna određene osobine u objašnjenju testa, to ne dokazuje da je fotografija pravilno otkrila njen karakter.
Šta izbor fotografije ne može dokazati?
Ne može potvrditi da osoba ima potisnutu agresivnost ili skrivene opasne namjere.
Ne može pouzdano otkriti depresiju, traumu ili poremećaj ličnosti.
Ne može odrediti nečiju sposobnost za ljubav, emocionalnu bliskost ili moralne vrijednosti.
Ne može zamijeniti stručni psihološki razgovor i odgovarajuću procjenu kada je ona potrebna.
Zašto nam neka nepoznata lica djeluju zastrašujuće?
Na prvi utisak koji ostavljaju fotografije može uticati mnogo više od samih crta lica.
Posebnu ulogu mogu imati osvjetljenje, izraz očiju, položaj glave, smjer pogleda i način na koji je osoba fotografisana.
Naprimjer, lice snimljeno pri slabom osvjetljenju može izgledati ozbiljnije ili neprijatnije nego kada bi ista osoba bila fotografisana na dnevnoj svjetlosti.
Stare crno-bijele fotografije također mogu ostavljati drugačiji utisak zbog kontrasta, sjenki i izraza koji su bili uobičajeni u nekadašnjoj portretnoj fotografiji.
Važno je razumjeti i da fotografija prikazuje samo jedan trenutak.
Na osnovu nje ne možemo čuti nečiji glas, vidjeti prirodne pokrete, primijetiti način govora ili upoznati ponašanje osobe u svakodnevnim situacijama.
U stvarnom susretu upravo takve informacije često mijenjaju naš prvi utisak.
Na reakciju može uticati i lično iskustvo. Ponekad nas nepoznato lice podsjeti na osobu koju smo ranije poznavali.
Takva sličnost ne mora biti velika. Dovoljan može biti oblik obrva, izraz očiju ili način na koji su usne stisnute.
Ako nas fotografija podsjeti na nekoga uz koga vežemo neugodne uspomene, možemo osjetiti nelagodu iako osoba s fotografije nema nikakve veze s našim iskustvom.
S druge strane, neki portreti djeluju nam neobično bez posebnog razloga. Ne mora svaka spontana reakcija imati duboko psihološko značenje.
Posebno je važno ne poistovjećivati izgled lica s karakterom osobe.
Činjenica da nam neko izgleda neprijatno ne znači da je opasan, nepošten ili zlonamjeran. Isto tako, prijatan izgled ne garantuje dobrotu ili iskrenost.
Takvi zaključci mogu dovesti do nepravednih predrasuda prema ljudima na osnovu njihovog fizičkog izgleda.
Zašto nam rezultati internetskih testova često djeluju nevjerovatno tačno?
Mnogi ljudi nakon završetka popularnog testa ličnosti imaju osjećaj da je rezultat pogodio upravo njihove skrivene osobine.
To se može dogoditi kada je objašnjenje napisano dovoljno široko da odgovara velikom broju ljudi.
Naprimjer, opis može navoditi da osoba djeluje smireno, ali ponekad u sebi skriva snažne emocije.
Drugi može tvrditi da neko voli društvo, ali povremeno ima potrebu za samoćom i odmorom od drugih ljudi.
Većina ljudi tokom života iskusi i jedno i drugo. Gotovo svako je nekada prešutio ljutnju, osjetio nesigurnost ili poželio više razumijevanja.
Kada pročitamo takav opis, često se prisjetimo iskustava koja mu odgovaraju.
Istovremeno možemo zanemariti događaje koji se ne uklapaju u ponuđeno tumačenje.
Ovaj način doživljavanja općih opisa povezan je s pojavom poznatom kao Barnumov, odnosno Forerov efekt.
On objašnjava zašto nam određena uopćena tumačenja mogu djelovati izuzetno precizno, iako bi ih mnogi drugi ljudi također mogli prepoznati kao opis sebe.
Zbog toga osjećaj da nas rezultat testa savršeno opisuje nije dovoljan dokaz njegove naučne pouzdanosti.
Mnogo je važnije provjeriti na osnovu čega se zaključak donosi i postoji li istraživačka potvrda da metoda zaista može razlikovati određene osobine kod različitih ljudi.
Može li vam ovaj test ipak pomoći da bolje razumijete sebe?
Iako Sondijev test nije pouzdano sredstvo za procjenu ličnosti, njegova internetska verzija može poslužiti kao povod za razmišljanje o vlastitim reakcijama.
Umjesto da ponuđeni rezultat odmah prihvatite kao istinu, možete se zapitati šta vam je na odabranoj fotografiji zapravo bilo neprijatno.
Možda je to bio ozbiljan pogled, neobično osvjetljenje, izraz lica ili sličnost s nekim iz vaše prošlosti.
Možete razmisliti i o tome biste li istu fotografiju drugačije doživjeli kada bi osoba bila nasmijana ili kada bi portret bio snimljen u boji.
Takva pitanja mogu vam pomoći da primijetite koliko prvi utisci zavise od okolnosti i koliko brzo ponekad donosimo zaključke o nepoznatim ljudima.
Za dublje razumijevanje vlastitog ponašanja korisnije je posmatrati situacije koje se ponavljaju tokom dužeg perioda.
Naprimjer, možete razmisliti o tome kako reagujete kada se neko ne slaže s vama, koliko lako izražavate nezadovoljstvo i možete li otvoreno zatražiti pomoć kada vam je potrebna.
Također je korisno prepoznati situacije u kojima pokušavate udovoljiti drugima iako to znači zanemarivanje vlastitih potreba.
Takva razmišljanja oslanjaju se na stvarne događaje, umjesto na jedan izbor fotografije.
Upravo zato samopoznavanje zahtijeva više vremena, iskustava i iskrenog preispitivanja nego što to može ponuditi kratki internetski test.
Sondijeva metoda ostaje zanimljiv dio historije psihologije, naročito zato što pokazuje kako su stručnjaci nekada pokušavali istraživati vezu između nesvjesnih procesa i ljudskog ponašanja.
Međutim, njene savremene pojednostavljene verzije treba posmatrati kao zabavni sadržaj, a ne kao dijagnozu ili konačnu procjenu karaktera.
Važno: Izgled nečijeg lica nije pouzdan pokazatelj njegovog mentalnog zdravlja, moralnih osobina ili namjera. Nijedan izbor fotografije ne može potvrditi psihički poremećaj niti otkriti nečiju navodnu skrivenu opasnost.
Na kraju, lice koje ste odabrali prije svega govori da vam je upravo ta fotografija u određenom trenutku izazvala najveću nelagodu.
Razlog može biti lična uspomena, vizuelni detalj, neobičan izraz ili sasvim prolazan osjećaj.
Zato ovaj poznati test možete isprobati iz radoznalosti, ali njegov rezultat ne treba prihvatiti kao presudu o vlastitoj ličnosti. Mnogo važnije od toga koje vas lice uznemirava jeste kako razumijete vlastite emocije, kako se ponašate prema drugim ljudima i na koji način gradite odnose u svakodnevnom životu.
