Smrt je dio svakog života i često ostanemo bez voljenih osoba kada se to najmanje nadamo i nikada nismo spremni na taj gubitak i odlazak. Važno je znati neke stvari koje treba da se urade nakon što je neko preminuo u domu.
Gubitak voljene osobe jedno je od najrazornijih iskustava koje čovjek može doživjeti. Agonija gubitka drage osobe često je trajna i ne može se lako prevladati. Unatoč nedostatku mogućnosti žalovanja, mnogi pojedinci traže tradicionalne vjerske i kulturne prakse kako bi pronašli utjehu i smisao u ovim teškim situacijama. Mnoga područja, posebno u Srbiji, imaju ovu tradiciju kao rezultat vjerskih i narodnih tradicija koje su značajne u Bibliji.
- Bez obzira na razlike među regijama, njihov zajednički cilj je odati počast preminulima, pružiti utjehu ožalošćenima i pružiti duhovnu potporu preminulom duhu. Jedan od najčešćih načina izražavanja tuge u srpskoj kulturi je nošenje crnog. Nakon smrti voljene osobe, članovi obitelji obično nose tamnu odjeću, a žene će obično nositi crne šalove, dok će muškarci nositi crne pojaseve ili tamne košulje. Ranije je ovo pravilo bilo izuzetno strogo – godina bez slavlja, vjenčanja ili drugih događaja.
Danas je razdoblje žalosti u pravilu skraćeno, traje 40 dana ili do godinu dana, ovisno o tradiciji obitelji i osobnim emocijama. Unatoč promjeni oblika, vjerski značaj prakse žalovanja još uvijek je očit. Zanimljivo je da tradicionalna vjerska ceremonija krštenja nije završena. Nasuprot tome, još uvijek se slavi, ali bez ikakve posebne ceremonije i slavlja. Smatra se da u tom razdoblju obitelj sudjeluje u molitvi, osim toga, vjerom održava i duhovni sklad. Također, srpska narodna kultura sadrži brojne koncepte smrti. Primjerice, smatralo se opasnim spavati s tijelom pokojnika u stanu, jer se vjerovalo da bi to dovelo do sudara sa smrću i odlaska sljedbenika.
Kao takvi, ljudi bi često cijelu noć dijelili krevet pokojnika. Ako bi osoba umrla s još uvijek vidljivim očima, očekivalo se da će prva osoba koja je opazi pokojnika uskoro i sama nestati. Ovi koncepti, koji se danas često smatraju legendama, nekoć su se smatrali činjenicama i prenosili su se s roditelja na dijete. Uz vjeru postojali su i brojni zaštitnički obredi. Na primjer, ako je pokojnik imao šibice u džepu, to bi dovelo do vjerovanja da će postati vampir, kao rezultat toga, tijelo bi bilo zapečaćeno simboličnom iglom koja bi bila ubodena.
Prozori i vrata su ostavljeni otvoreni kako bi se olakšao bijeg duha, dok su ogledala bila prekrivena kako bi se spriječilo da duh uđe u sobu i živi s ljudima. Neki su čak preokrenuli smjer namještaja i pažljivo pazili na vodu kojom se kupa pokojnik, jer se to smatralo opasnim. Kada se vraćate na mezarje, tradicija nalaže da ne idete istim putem kojim ste došli. Ovaj čin ima simboličnu svrhu: smatra se da se njime sprječava duh pokojnika da slijedi svoj dom do obitelji.
U nekim regijama postoje neobičnije tradicije, poput izrade lutke s licem pokojnika, koju slijede žene iz obitelji i na kraju se odbacuje. Ovaj običaj, koji je danas neuobičajen, u prošlosti je imao značajan religijski značaj, posebno kada je pokojnik bio član obitelji koji je bio usko povezan s obitelji. Jedna specifična tradicija u istočnoj Srbiji je praksa “otkupa pokojnika”, koja se primjenjuje kada dva člana iste obitelji dobiju dijete u istom mjesecu. Nadali su se da će, ako jedan od njih umre, drugi uskoro uslijediti.
Kao rezultat toga, poduzima se simbolična akcija otpuštanja ove veze. U zaječarskom okrugu rodbinu pokrivaju kožom od zemlje kako bi spriječili smrt i odabrali sljedeću žrtvu. Na komemorativnim službama, ceremonijama posvećenim pokojnicima, od najveće je važnosti poštovati red za stolom. Na primjer, u nekim područjima Vlaške nije dopušteno ustati sa stolice dok najstariji ne završi s jelom, što bi dovelo do nesretnih posljedica za mlađe pojedince. Ova pravila spajaju vjerska načela s mitološkim temeljima, razlika između svetog i svakodnevnog često je neprimjetna. Unatoč tome što se suvremeni svijet sve više udaljava od ovih tradicija, temeljna je poruka još uvijek ista: smrt nije konačno odredište, već sredstvo oslobađanja, obilježavanja i poštovanja duhovne napetosti. Mnoge se tradicije danas mogu činiti primitivnima ili dalekima, ali one predstavljaju značajno naslijeđe koje nosi značajne poruke u vezi s našom povezanosti sa životom, smrću i društvom.
