Odgajanje djece danas i nekada ne može ni da se poredi, koliko god da danas postoji više olakšica, čini se da je danas to dosta teže. Naime, nedavno je doktor Rajović otkrio kako na pravi način roditelj treba da uspava svoje dijete i zašto.
Raspravljajući o roditeljstvu, većina se slaže da je uspavljivanje naporan, zastrašujući, a ponekad i dosadan proces. Različiti roditelji diljem svijeta imaju svoje jedinstvene rituale vezane uz ovaj zadatak: neki više vole pjevati melodične uspavanke, drugi više vole nježno ljuljati dijete u naručju dok ne zaspi, dok treći više vole pustiti dijete da odluta samo i bez prekida. Iako može zvučati kao laka rutina, proces njihovog uspavljivanja uključuje mnogo više od samog spavanja; to je ključni dio složenog i osjetljivog sustava kroz koji se djeca razvijaju i psihički i fizički. Trenutačno zadovoljstvo i brzi pristupi modernom roditeljstvu mogu imati vrlo negativne dugoročne učinke na značajno široj razini. Ovo je oprez na koji se pozivaju stručnjaci koji pokušavaju ozbiljno reći o ovoj temi.
- Predvodnik ovog predavanja je dr. Ranko Rajović, psiholog i neuroendokrinolog poznat po opsežnim i dugotrajnim istraživanjima povezanosti kretanja i razvoja mozga kod mladih. Većina roditelja, prema njegovim riječima, čak i uz najbolju volju, u velikoj mjeri propušta najvitalnije poticaje koji su njihovoj djeci potrebni za razvoj. On izdvaja jedno koje se može činiti jednostavnim, ali je vrlo bitno: puzanje. Rajović je naglasio da puzanje ne predstavlja prijelaznu fazu učenja hodanja; to je prvi oblik organiziranog kretanja. Aktivnost uključuje potporu rukama, držanje kamiona, ruke i noge rade u tandemu i koordinaciju obje moždane hemisfere.
Bojeći se bakterija, prljavštine ili pada, roditelji mogu dijete staviti u hodalicu i time potpuno zaobići ovu razvojnu fazu do hodanja, a posljedično, prirodni put neurološkog sazrijevanja tada se nesvjesno remeti. Kroz kretanje se odvija sazrijevanje mozga. U osnovi, svaka radnja bilo koje vrste stvara živčane impulse koji potiču razvoj neuronskih veza. Bez ili s malo kretanja djeteta, ključni razvojni koraci su propušteni, na primjer, puzanje, prevrtanje, pa čak i žvakanje, a mozgu tada nedostaje puno osnovnih informacija da se pravilno organizira. Ne radi se samo o pukoj sposobnosti kretanja. Kretanje je usko povezano s: poboljšanim govorom, koncentracijom, emocionalnom otpornošću i međuljudskim vještinama.
Dok se dijete nosi s izazovima svakodnevnog života, poput podizanja, okretanja i posezanja za predmetima, ono stječe vještine rješavanja problema, poboljšanje kognitivnih sposobnosti potiče odlučnost i ustrajnost. Rajović priča osobnu anegdotu o svojoj kćeri Ivi u ranim godinama. U to vrijeme, dok je on bio na poslu, mogla je slobodno učiti o svojoj okolini bez puno nadzora. Umjesto da cijelo vrijeme kontrolira kamo ide i što radi, pustio ju je da sama otkriva svijet – doživite padove, ustanite i pokušajte ponovno. Većina današnjih suvremenih roditelja to bi nazvali “mučenjem” za dijete, prema Rajovićevim riječima, dobro je za razvoj kognicije. Vjeruje da izazovi s kojima se suočava u ranom djetinjstvu postaju temelj buduće snage i uspjeha.
Veliku pozornost posvećuje nečem prirodnom – skakanju, aktivnosti koju roditelji uglavnom ograničavaju. Igra s lokvama, pijeskom i krevetima pomaže djetetu da formira: ravnotežu, snagu mišića, koordinaciju i vještinu kretanja kroz prostor. Rajović stoga ne savjetuje korištenje trampolina, koje roditelji često kupuju radi naizgled sigurne zabave svoje djece. Možda se u početku čine korisnima, ali tu je riječ o visini, nedovoljno kontroliranom kretanju i uglavnom nespretnim doskocima koji će rezultirati ozljedama s dugoročnim posljedicama. Razmišlja o kampovima za odmor u koje je pozvala. Ovi kampovi stvaraju okruženje u kojem se djeca mogu slobodno uključiti, bez prisile ili stresa.
Kako dijete koje prijeđe više od 35 kilometara u jednom danu, a da nije ni svjesno truda, trči od jedne igre do druge, istražuje okolinu, može biti uključeno u obrazovni sustav koji podrazumijeva višesatno sjedenje i šutnju? Kako je napomenuo Rajović, problem možda nije u djetetu, već u sustavu koji ne uvažava biološke potrebe djece. Tvrdi da moderna djeca pate od: nesanice, poremećaja pažnje (ADD), hiperaktivnosti, afektivne nestabilnosti. Roditelji često žele instant rješenje – žele da im dijete zaspi bez odlaganja i da večeri prođu mirno i predvidljivo.
Rajović dalje objašnjava da san nastaje kao posljedica dnevnih aktivnosti. Ne samo rutina spavanja, dijete će teško zaspati ako se tijekom dana nije fizički kretalo, nije trošilo prirodnu energiju. U pravom smislu, dakle, spavanje je više fiziološki nego voljni proces; tijelo instinktivno traži odmor tek nakon odgovarajuće aktivnosti. Uspješno roditeljstvo, prema Rajoviću, više je stvaranje permisivne okoline za razvoj djeteta nego precizna kontrola i usmjeravanje svakog postupka prema djetetovom sazrijevanju.
- Ne podržava potpuno povlačenje od strane roditelja, već umjesto toga predlaže pronalaženje pravog trenutka da se stvari ostave. Za Rajovića, umjesto da ‘upravljaju’ djecom, roditelji bi bolje radili ako bi ih pažljivo promatrali i poticali urođene sposobnosti koje se pojavljuju. Stoga Rajovićev savjet roditeljima, bez sumnje, glasi da im je za odgoj zdrave, emocionalno stabilne i intelektualno dobro razvijene djece potrebno omogućiti slobodno kretanje i fizički izazov.
Ako to ne učinite, rezultirat će stvaranjem generacija djece koja će biti umorna, nemirna i dezorijentirana; ne zato što će biti nešto inherentno pogrešno s njima, već zato što će njihov razvoj biti osujećen zbog slijeđenja prirodnog, pravilnog uzorka namijenjenog njihovom rastu. U društvu koje je sve organiziranije i suzdržanije, možda naša djeca ne žele ništa više od skakanja po lokvama.
