U danasnjem ćlanku Vam donosimo. Priču o Amaru iz Sarajeva, čiji je slučajni pronalazak u porodičnom podrumu otvorio pitanja o majci, prvom imenu i dijelu porijekla koji je od njega bio skrivan.

Amar S. odrastao je u Sarajevu vjerujući da mu je majka umrla dok je još bio beba. O prošlosti se u njegovom domu nije govorilo sve dok u podrumu nije pronašao fotografiju žene po imenu Ena i poruku upućenu sinu Aleksi. Suočen s pitanjima o imenu, vjeri i porijeklu, od oca je saznao da je godinama živio unutar priče koja nije bila potpuna.

Amar S. odrastao je u skromnoj sarajevskoj kući sa ocem Samirom. Na njenoj fasadi ostale su rupe od metaka, dok u unutrašnjosti gotovo da nije bilo fotografija ni drugih predmeta koji bi govorili o porodičnoj prošlosti. Samir je bio tih, strog i ponosan čovjek koji je o ranijim godinama govorio vrlo malo.

Najveća praznina u Amarovom životu bila je majka. Kada bi pitao ko je bila i šta joj se dogodilo, dobijao je uvijek isti kratak odgovor: umrla je dok je on bio beba i nema više ništa što bi trebao znati. Amar je prihvatio tu priču jer nije imao drugi izvor informacija na osnovu kojeg bi je mogao dovesti u pitanje.

Majčinsku toplinu pružala mu je nana Fadila. Bila je njegov oslonac i osoba uz koju se osjećao sigurno, ali ni ona nije govorila o njegovoj majci. Na pitanja je odgovarala da je još mali da bi razumio. Godine su prolazile, a trenutak u kojem je trebao biti dovoljno odrastao za istinu nikada nije došao.

Život oblikovan porodičnom šutnjom

Amar je odrastao vjerujući da mu je majka preminula. Otac Samir i nana Fadila nisu mu otkrivali više, pa je odsustvo porodičnih fotografija i razgovora o prošlosti s vremenom prihvatio kao normalan dio života.

Kutija iza stare komode skrivala je drugo ime

Kako je odrastao, Amar se sve manje raspitivao. Postao je povučen mladić koji je izbjegavao razgovore o porodici i nije volio obilježavati praznike. Šutnja koju je godinama susretao u kući postala je dio njegovog ponašanja. Nije znao kako izgleda život s drugačijim odgovorima, pa ih je prestao tražiti.

Promjena je počela sasvim običnog dana, dok je čistio porodični podrum. Iza stare komode pronašao je izblijedjelu kutiju. U njoj su se nalazili prašnjavi papiri, dječija odjeća i predmeti koji su očigledno pripadali ranijem periodu njegovog života.

Među tim stvarima bila je crno-bijela fotografija mlade žene blagih crta lica i osmijeha. Na poleđini je plavom hemijskom olovkom bila napisana poruka: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“

Amar nije poznavao ženu s fotografije, ali ga je još više zbunilo ime Aleksa. Poruka je jasno bila upućena nečijem sinu, a fotografija se nalazila među njegovom dječijom odjećom i porodičnim dokumentima. Prvi put je imao opipljiv razlog da posumnja u sve što mu je rečeno o najranijem periodu života.

Te večeri fotografiju je ostavio na stolu i sačekao oca. Nije želio još jedno kratko objašnjenje niti novu zabranu razgovora. Kada je Samir ugledao sliku, postalo mu je jasno da prošlost više ne može ostati zaključana u podrumu.

Važan trenutak

Poruka na fotografiji nije samo otkrila ime Amarove majke. Pokazala je da je bio rođen kao Aleksa i da žena za koju je vjerovao da je mrtva možda nije nestala na način koji mu je otac godinama opisivao.

Samir je priznao šta se dogodilo prije rata

Suočen s fotografijom, Samir je prvi put ispričao dužu verziju prošlosti. Amarova majka zvala se Ena i bila je Srpkinja. Ona i Samir upoznali su se prije rata, zavoljeli se i pokušali izgraditi zajednički život uprkos protivljenju i pritiscima koji su pratili njihovu vezu.

Prema Samirovom objašnjenju, sina su krstili i dali mu ime Aleksa pokušavajući udovoljiti Eninom ocu. Taj pokušaj nije riješio sukobe. Ena je u jednom trenutku otišla, a Samir je ostao sam s djetetom. Nakon toga je sinu promijenio ime u Amar i odgajao ga u vjeri u kojoj je i sam odrastao.

Za Samira je takva odluka predstavljala način da sina zaštiti od boli i sukoba dvije strane. Za Amara je značila nešto sasvim drugo: otac mu je promijenio ime, prešutio dio porijekla i dopustio mu da odraste vjerujući da mu majka više nije živa.

Razgovor nije donio trenutno razumijevanje. Amar je bio suočen s činjenicom da se jedno od njegovih najosnovnijih životnih uvjerenja zasnivalo na neistini. Narednih dana hodao je Sarajevom, ulazio u crkve i džamije te pokušavao razumjeti šta ime, vjera i porodično nasljeđe sada znače za njega.

Počeo je istraživati dokumente i raspitivati se kod starih poznanika. Tako je saznao da se Ena preselila u Novi Sad, da se udala i da nije imala druge djece. Radila je kao nastavnica njemačkog jezika, a Amar je sada znao da žena koju je cijelog života smatrao mrtvom ima život koji se nastavio bez njega.

Susret pored Dunava nije donio lake odgovore

Amar joj je poslao kratku poruku. Predstavio se imenom koje koristi i dodao da je rođen kao Aleksa, a zatim je pitao znači li joj to nešto. Odgovor je stigao nakon dva dana.

„Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“

— Ena

Njihov prvi susret održan je u kafiću pored Dunava. Amar je u Eni prepoznao osmijeh s fotografije, sada na licu obilježenom godinama. Ispričala mu je da je u vrijeme njegovog rođenja bila mlada, uplašena i rastrzana između ljubavi, majčinstva i pritiska porodice.

Ena nije pokušala predstaviti odlazak kao bezazlenu odluku. Rekla je da nije znala kako biti majka i da je pobjegla vjerujući da će ga tako izgubiti manje nego da ostane u okolnostima koje su, prema njenom osjećaju, rušile sve oko njih.

Amar joj nije mogao odmah oprostiti. Ipak, nije joj rekao ni da je mrzi. Najiskrenije što je mogao izgovoriti bilo je da više ne zna ko je. Susret mu je dao odgovore o tome gdje je majka bila, ali nije preko noći spojio dijelove identiteta koji su godinama bili odvojeni.

Po povratku u Sarajevo zatekao je Samira kako ga čeka. Rekao mu je da je pronašao Enu i razgovarao s njom. Potvrdio je da i dalje voli oca, ali i da mu ne može oprostiti što mu je uskratio pravo da ranije zna ko je bio i odakle potiče. Tada su se prvi put zagrlili, a Samir je zaplakao.

Amar danas živi prihvatajući oba dijela porodične priče. Obilježava Bajram i Božić, a piše o oprostu, vjeri i pripadanju. Na groblju ostavlja cvijeće muslimanskom i pravoslavnom djedu. U pasošu mu i dalje piše Amar, dok svoje tekstove potpisuje kao A. Sehić.

Jedno slovo omogućilo mu je da ne bira između imena Amar i Aleksa. Fotografija pronađena u podrumu nije izbrisala godine provedene sa Samirom niti je automatski obnovila odnos s Enom. Otvorila mu je, međutim, prostor da vlastiti identitet više ne gradi na porodičnoj šutnji, već na svim dijelovima istine koje je napokon saznao.

Preporučujemo