Danas smo za Vas pripremili priču koja je posve čudna, ali i s druge strane, jeziva. Riječ je o priči koju je ispričala gospođa iz Bosne i Hercegovine, kada se jedan dan javila na telefon i čula čudne riječi.
Nakon petnaest godina, neočekivani telefonski poziv vratio je neka sjećanja kada je poznati glas rekao: “Prepoznaješ li me još uvijek, majko?” Gospođa Paša i suprug Muniba borave u selu u blizini Kladnja, Bosna i Hercegovina, što je vidljivo iz screenshot-a/Youtube fotografije. U našim krajevima je, između ostalog, Paša, koja je u više navrata ugostila napuštenu djecu i prihvatila ih kao svoje. Međutim, u ovoj priči koja se mora izvesti milijun puta, to je kraj sa svojim nevjerojatnim obratom. Koja je priča iza Munibove i Pašine romanse? Četrdesetogodišnji jubilej u sretnom braku, Pasha i Munib žive u lijepom gradu Kladnju.
Gospođa Paša je rođen u lijepom Mrkonjić Gradu, a gospodin Munib se hvali da mu je rodni Kladanj. Njihova ljubavna priča, kako kaže Munib, počela je kada su se kao stranci sreli negdje u Vlasenici: Ne znam kada je došao pravi trenutak, samo da znam kada nas je tada sudbina vjerojatno spojila; bilo je kao da smo se trebali sresti. Putevi su nam se ukrstili kada je on radio u Vlasenici, a ja sam imala sestru koja je tamo živjela. Tako je počela naša ljubavna priča i sretno smo zajedno do danas. Iako Paša i Munib nisu imali vlastite djece, nježno su odgajali djevojčicu koju je majka ostavila tek po rođenju, te je do svoje šeste godine morala sama prelaziti.
Emotivna priča temeljena na napuštenom djetetu. Prošlo je trideset godina otkako je znao da jedna baka donosi tužnu odluku da napusti vlastitu unuku. Upravo tada kažem dosta, otvaram ruke da ponudim djevojčici udomiteljstvo. Uvijek mi se to činilo previše jer nisam bio u braku niti sam imao djecu – moj položaj najstarijeg brata i sestre u obitelji pružao mi je beskrajno iskustvo i znanje o brizi i odgoju djece. Plač malog djeteta postao je gotovo poetična tišina dok je tražio majku, a ja sam je tada morala učiti hraniti na bočicu. Svaki dan je bila jedna borba, ne znajući šta nas čeka u Mrkonjić Gradu. Ali gdje god bi me to odvelo, ona bi išla sa mnom.
Imala je samo četiri mjeseca kada su je baka i djed napustili. Paša je bio taj koji ju je sažalio i ponudio joj je dom kod sebe i njegovog muža. Budući da nisu bili blagoslovljeni darom djece, oni su cijenili uključenost u njezin život. Ostala je u mojoj kući do šeste godine i cijelo vrijeme me uvijek oslovljavala s ‘mama’. Kad se ratna buka stišala, prišli su roditelji, znajući gdje im je dijete, i silom je izvukli iz moje prostorije, što je bilo krajnje necivilizirano jer se svodi na krađu. Paši se nije svidjelo ime Hadžira pa ga je promijenila u Samira. Sudar njezinog malog djeteta ono je što je Pašu stvarno uznemirilo i raskomadalo.
- U početnim godinama školovanja jednog dana, dok sam bila sama, umjetni roditelji su uz potpunu šutnju prigušili elementarni otpor djevojčice i odveli je. Agonija tog trenutka nije nestala iz mog sjećanja iako smo povezani. Iako se preselila u Bolgiju, u kontaktu smo i redovito se posjećujemo. Tko god od nas ide ususret njoj ili ona meni, naša se veza ne prekida. Kakav je Pasha imao susret s roditeljima djevojčice, koji su zapravo njezini biološki roditelji? Kad su u početku došli tražiti djevojku, odbili smo njihovu ponudu. Odgojena je u najboljem mogućem okruženju, pod našom brigom i tako prirodno vezana za nas; stoga mi je sama pomisao da je uklonimo iz naše skrbi bila nepodnošljiva.
Pa ipak, jedne noći biva duhom odvedena. S vremenom sam bezbroj puta pokušavao pronaći njezine roditelje. Dobio sam ih i brzo smo vratili djevojku. Jednostavno nije mogla obuzdati svoju sreću kad nas je vidjela tamo. Donesena je odluka između Paše, Muniba i pravih roditelja djevojčice o dijeljenju djeteta. Stvari su počele savršeno, uz svako rezanje provesti 15 dana s bebom. Nažalost, godinu dana kasnije, Pasha i Munib su se preselili, poveli dijete sa sobom i potpuno prekinuli veze s pravim roditeljima. Samira Paša se nikada nije skrivala od svojih pravih roditelja. Od početka je zaslužila znati da ima biološke roditelje. Bio sam siguran u ovo.
Da sam ja Samira, pitao bih se tko je zaboga odgovoran za moje postojanje; Radovao bih se susretu s njima. Nikad nisam znala kako se zovu moja mama i tata, iako sam saznala kad sam bila mala. Ali sigurno smo odrasli u kući punoj ljubavi. Evo poruke od Samirine supruge, djevojčice koja je upravo stigla. Dovoljno dugo od tog vremena, a onda dobijem zahtjev za prijateljstvo na Facebooku od neke Samire Šahinović. Obično nisam od osoba koje prihvaćaju zahtjeve za prijateljstvo od ljudi koje ne poznajem. Svejedno, gledajući bolje, djelovala je puno mlađe i totalno bez veze, pa sam je odgodio.
Uz toliko novostečenih obaveza nakon smrti suprugove majke, zveckanje telefona bilo je već previše. Usred svega toga začuo se neidentificirani poziv, koji je natjerao Pašu da odgovori i otkrije tko zove. “Mama, Samira je. Možeš li me nazvati? Kako si? Moram te ispraviti, dragi moj sine jer nikome nisam majka i nemam svoje djece.” Samira se suočava s Pašom, govoreći mu da su u krvnom srodstvu i kako je dobila njegov broj. Ona pita: “Zašto nisi prihvatio moj zahtjev za prijateljstvo na Facebooku?”
Paša je zabezeknuto pogledao Samirija; Prije nekoliko godina drugo ime joj je bilo Muhić, a sada je na nekim društvenim platformama Šahinović. I sada, u tom trenutku, Samiri je imao nešto uzbudljivo za podijeliti s Pashom. Samira Šahinović, udata u Belgiji i kasnije dvoje sretne djece, sada je bila poznata pod tim prezimenom. Ništa se nije promijenilo od tog telefonskog razgovora.
Sljedeća najbolja stvar bila je natjerati ih da posjećuju jedni druge svake godine. Samira dolazi kod paše, a paša joj uzvraća gostoprimstvo posjećujući njenu kuću. Ono što ga čini prilično dinamičnim je činjenica da će doći čak i Samirin biološki otac. U svakom slučaju, ona je očevo dijete koje ga je spasilo, čineći je sadašnjom poslušnom kćeri kako Pashi tako i svojim biološkim roditeljima.
