Često nismo ni svjesni šta sve ljudski organizam može da podnese, te s čim može da se suoči i izbori. Ova žena je provela 40 dana pod Ostrogom na daskama, te je odlučila da podijeli svoju priču o ovakvom iskustvu.
Manastir Ostrog nalazi se u Crnoj Gori i prekrasno je mjesto hodočašća za mnoge pravoslavne vjernike. Ovdje ljudi imaju različita iskustva, a ovo je moj poklon svijetu, da podijelim da je Biljana odlučila sa svima iznijeti svoje. Danas predstavljamo intrigantnu pripovijest koja je uvjerljiva i lako se prenosi.
U središtu ove priče je Biljana, profesorica jezika i književnosti s karijerom i zapaženim postignućima u obrazovanju. Odlučila se povući iz svakodnevne užurbanosti života u tišinu i molitvu. Srećno se našla u manastiru Ostrog — rodnom mjestu, srce silazi, duh se diže.
Ponekad čovjek može doživjeti drhtanje duše na nekoj nejasnoj, subliminalnoj razini, a ipak oštro osjeća da nešto nije u redu. U svijetu obilja ima onih koji se odazivaju na tihi poziv, šutnju, poniznost i vjeru. Tako je i učiteljica srca, profesorica Biljana Lazarević iz Smedereva, osjećala neodoljivu potrebu za Ostrogom.
Nije otišla samo na jedan dan i nije samo putovala tamo, kao turist: otišla je punih četrdeset dana i pokušala živjeti i razumjeti ono što se riječima ne može objasniti. Hoće li to razbjesniti redovnike? Hoće li potrajati? Prvog dana nije bio siguran. Ali kako je vrijeme prolazilo, mir kojim je svaki kamen natopljen postao je njegova konstanta.
Ćelija koja joj je dodijeljena bila je vrlo jednostavna; daske bez madraca, deka prebačena preko kreveta, peć i tišina. U tom je prostoru dobila priliku naspavati se, pomoliti se i po prvi put ostvariti pravi sklad sa svojim unutarnjim mislima. Život pod Ostrogom teško da je priča iz bajke; uključuje asketizam, odricanje i poniznost.
Hranjenje se odvija u dva obroka dnevno – sredinom dana nemasna juha s maslinama i kruh sa dodatkom sira; večeru treba uzeti u potpunoj tišini bez govora. Za vrijeme obroka redovnik može pročitati odlomak iz Svetog pisma, podsjećajući svakoga za stolom da je duhovna hrana daleko bolja od bilo kojeg drugog oblika hrane.
Redovnici su bili zatvoreni, ali nisu osjećali neugodnosti. Zaokupljeni tišinom, okupacijom i molitvom, oni odgovaraju samo na pitanja i to vrlo tiho. Njihova šutnja ne izgleda prazno, nego mudro i smireno umjesto hladno. Od svih ashaba u pokornosti, ovaj ashab joj se najviše svidio. Nekoć je bila svjetska žena, zauzimala je dobar i uspješan položaj u velikoj korporaciji. No čežnja u njezinu srcu bila je jača od svega što je bilo povezano s njezinom karijerom.
Zbog toga je sve ostavila i sklonila se pod Ostrog. Neko su je vrijeme redovnici tajno promatrali, sumnjajući u njezinu prisutnost među njima. Uskoro su je počeli smatrati jednom od sebe. Dali su joj isporučiti madrac, stol i stolicu u tihoj demonstraciji ovog novopronađenog odnosa koji nije tražila niti očekivala pomoćnike.
- Priča s janjcima najviše ju je dirnula. Rijetko ih jede samo par puta godišnje ako uopće i jede, a onda se uglavnom daju u Bogosloviju na Cetinju. Biti skroman ovdje nije rezervat slučajnosti nego glavno životno pravilo. Izbjeglice, siromašni i bolesni ljudi, toliko toga što izvana čovjek obično ne uzima u obzir – primijetila je također. Iako se dobiva dosta, samostan se trudi da gotovo sve to dobije drugim samostanima, potrebitoj siročadi.
Ono što ju je najviše dirnulo bio je sadašnji topli osjećaj. Redovnici ne nastoje uvjeriti, prisiliti ili potvrditi svoju vjeru. Oni prosvjetljuju, a ne pomračuju. Oni dopuštaju ljudima da sami donesu zaključke, donoseći taj unutarnji mir koji se ne donosi na silu, već se nudi onima koji ga iskreno traže. Na kraju, tvrdi da je Ostrog više od kamena i molitve.
To je mjesto gdje ljudi – pravoslavci, katolici, muslimani, nevjernici ili kako god ih netko nazove – osjećaju potrebu da se povežu s nečim višeg reda. Drugi dolaze po čuda, dok drugi dolaze moliti se za posao, zdravlje, mir ili čak da dođu i saznaju tko su zapravo.
SVETAC POD VRELOM NE DOVODI U PROPITU VAŠ IDENTITET NI VAŠE PORIJEKLO. VAŽNO JE DA PRISTUPITE ISKRENO, NAPISALA JE.
I tako se Biljana, umirovljena učiteljica u potrazi za duhovnom istinom, vratila iz samostana promijenjena žena. Samo što nije bilo glasno i ekstremno; nego je bilo suptilno i skromno. Dodala je i kako je ‘Svjetlo u njenim očima – kune se da ga sinoć nije donijela s Ostroga – tamo gdje je oduvijek bio taj sjaj.’
