U današnjem članku putujemo više od 700 godina u prošlost, u doba kada su se ratovi vodili u duhu prave muške borbe. Borilo se neposredno, čovjek protiv čovjeka, bez korištenja vatrenog oružja. Mnogi vladari i ratnici iz tog perioda postali su legendarni, opevani u brojnim pjesmama, opisani u književnim djelima, a njihove priče kasnije su oživljene u raznim filmskim ostvarenjima s tom tematikom.Skenderbeg, poznat i kao Đurađ Kastriot, potječe iz ugledne porodice Kastriot srednjovjekovne Srbije, koja je dominirala područjem današnje središnje Albanije i istočne Makedonije tokom 14. i 15. stoljeća. Njegovi roditelji, Jovan i Vojislava Kastriot, prepoznatljivi su članovi te obitelji, a među povjesničarima se široko prihvaća mišljenje da Vojislava ima povezanosti s priznatom srpskom porodicom Branković.Rođen 1405. u blizini grada Debra, smještenog na pograničnom području između današnje Makedonije i Albanije, Skenderbeg potječe iz obitelji koja je bila vazal Osmanskog Carstva. Njegov djed, Pavle Kastriot, i otac Jovan (poznat i kao Ivan), obojica su bili odani sultanu. Kako bi demonstrirao vjernost, Jovan je poslao svog sina Đurđa u tursku prijestolnicu Jedrene. Tamo je Đurđe prošao vojnu obuku, prihvatio islam i na kraju stekao čin subaše u Kroji prije nego što je postao debarski sandžakbeg.
Kao talac u elitnoj školi Enderun u Jedrenu, gdje se obučavala buduća osmanska elita, uključujući janjičare, Đurđe (sada poznat kao Skender-beg) bio je uronjen u priče o Aleksandru Velikom, popularne u islamskoj književnosti. Od 1430. godine služio je kao turski spahija, a u razdoblju 1437.-1438. obnašao je funkciju turskog gospodara u Kroji. U tom vremenu ponašao se kao tipičan osmanski feudalac, potpuno integrisan u turski feudalni sistem.Istovremeno sudjelujući u bitkama 1438. i 1443. protiv kršćanskih snaga, Skenderbeg je napredovao u osmanskom feudalnom sustavu. Godine 1440., sultan mu je dodijelio zastavu i povjerio mu dužnost debarskog sandžakbega, označavajući vrhunac njegove karijere unutar osmanske službe. No, njegova karijera doživjela je neočekivan zaokret kada je, iz uspješnog osmanskog feudalnog gospodara, postao nemilosrdan protivnik i na kraju postao živuća legenda. Razlozi za njegovu promjenu odanosti ostaju zamagljeni, no činjenica je da je Skenderbeg krenuo u protuturski pohod 1443. Postigao je rane pobjede u početnim fazama svojih napora protiv Turaka u Makedoniji između 1444. i 1446., osnivajući savez poznat kao Lješka liga sa albanskim i srpskim zetskim plemstvom. Nakon poraza njegove vojske, Skenderbeg je donio odluku da napusti turske redove, uvjeren da to označava brzi slom Osmanskog carstva na Balkanu. Međutim, kasnije će se pokazati da je njegova procjena bila netačna.Počevši s osvajanjem Kroje u današnjoj Albaniji, proširio je svoju vlast, vodeći borbe protiv Turaka narednih 25 godina sve do svog kraja. Povremeno je bio prisiljen plaćati danak sultanu kako bi očuvao neovisnost svog teritorija.
Nažalost, podlegao je malariji i preminuo u gradu Lješu 17. januara 1468. Nakon njegove smrti, Kroja je pala pod vlast Mletačke Republike, da bi je desetljeće kasnije preuzeli Turci. Takva situacija trajala je sve do 1912., kada su srpske snage okupirale grad tokom Prvog balkanskog rata.Dugi niz godina, Skenderbeg je bio visoko cijenjen kao herojska figura među većinom slavenskih naroda na Balkanu. No, krajem 19. stoljeća, sjećanje na Skenderbega je izblijedjelo u slovenskom narodu. Koristeći taj prazan prostor, albanski nacionalisti su iskoristili odsustvo albanske srednjovjekovne povijesti kako bi Skenderbega prisvojili kao svoju ličnost, ističući njegovu pobunu protiv Turaka. Važno je napomenuti da Skenderbegova pobuna nije bila isključivo bunt Albanaca protiv Osmanskog Carstva, već kolektivni napor svih naroda s tog područja.
