Kažu da život piše najzanimljivije romane a da se u stvarnosti mogu desiti situacije koje ne bi pale na pemet nijednom holivudskom režiseru pokazuje i naša današnja priča o jednom čovjeku koji traži svog ujaka.
Dušan Raljić (58) krenuo je u potragu za dragim ujakom, ne sluteći da će to putovanje prerasti u priču dostojnu velikog platna. Isprva je na društvenim mrežama podijelio sve informacije koje je imao o svom ujaku, što je bio razuman potez s obzirom na oskudicu dostupnih detalja. Prije mnogo godina njegov stric nestao je bez traga. Rođen 1937. godine u Skender Vakufu, u Pančevo se preselio 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka, preselivši se kod strica koji ga je uveo u obućarski zanat.
Priča se da je u to vrijeme imao djevojku koja je bila trudna. Nakon mnogo godina provedenih u tom gradu, jedne večeri nije se uspio vratiti u svoj stan, a već sljedećeg dana potpuno je nestao, a sljedećih dana više ga nije bilo. Bogoljubu Raljiću se gubi svaki trag. Dušan nastavlja u potrazi za stricem, gajeći nadu. U svojim interakcijama s različitim ljudima razmišlja o sjećanjima i prikuplja informacije od onih koje susreće, otkrivajući fascinantne uvide. Čak i nakon šezdeset i četiri godine, njegova odluka da pronađe svog strica ostaje nepokolebljiva; nestrpljiv je da otkrije što se dogodilo njegovom ujaku Bogoljubu.
Iako je prošlo mnogo vremena, a tragova malo, Dušan naglašava značaj i najmanjeg razvoja događaja. Svaka svježa informacija u njemu budi osjećaj nade, tjerajući ga da nastavi svoju sve strastveniju potragu, koja se intenzivirala u posljednje tri godine. Vrijeme je odmaknulo, a samo Bog zna kakvi nas uspjesi čekaju… Zahvaljujući pouzdanom kontaktu iz Pančeva, uspio sam otkriti ime djevojke iz tog vremena, saznati gdje je živjela i radila tih godina, i saznala da je s mojim ujakom dobila sina, priča Dušan za Telegraf.rs osvrćući se na početak priče…
Rođen 2. svibnja 1937. u današnjem Kneževu, Bogoljub Raljić bio je drugo dijete u sedmeročlanoj obitelji s roditeljima Nikolom i Persom. Vojni rok započeo je 1957. godine u Varaždinu. U tom periodu vodio je prepisku sa svojim stricem Dušanom, obućarom nastanjenim u Pančevu, kako bilježi Bogoljubov rođak Dušan. Po završetku vojnih obaveza, Bogoljub se odazvao pozivu strica da ga posjeti u Pančevu. Svi dogovori bili su pismeni, a njegov otac Nikola isticao se kao jedan od rijetkih pismenih ljudi tog vremena, priznat kao ljubazan domaćin i cijenjen u zemlji i šire.
Shvaćao je da su izgledi za mlade ljude na ledu i stočarstvu loši, osobito u području gdje zime mogu trajati i po šest mjeseci. Ta spoznaja ga je dovela do odluke da svog brata Bogoljuba pošalje u Pančevo kod strica, gde bi završio obućarski zanat i tamo ostao, kako objašnjava Dušan. Bogoljub se preselio kod strica u ulicu Braće Jovanović u Pančevu. Kako su izvijestili Dušan i njegovi drugi prijatelji, brzo je postao vješt u zanatu i s vremenom pokazao izuzetnu predanost. Tada je mladi Bogoljub imao tek dvadeset dvije-dvadeset tri godine i činilo se da sve ide očekivanim tokom.
Međutim, njihovi su životi naglo krenuli nepredviđenim tijekom, što je rezultiralo misterijom koja do danas nije razriješena. Od Bogoljuba su prošle šezdeset i četiri godine, ni traga ni glasa. Sutradan nakon šetnje Bogoljub se nije vratio u stan. Noć je pala i prošla, ostavivši sobu praznu čak i do jutra. Pitali su se: “Možda je prespavao kod kolege.” No, kako je prolazio drugi, treći, pa i peti dan, od Bogoljuba još nije bilo naznaka ni riječi. Nadali su se da će se on pojaviti, jer to nije bilo za njega; obično nije bio od onih koji izlaze. U početku su oklijevali obratiti se policiji, zabrinuti da ga nije uhvatila emigracija, koja je tih godina prevladavala. Njihova briga odnosila se i na vlastitu sigurnost oko istraga OZNA-e i UDBA-e, kao i na moguće posljedice po njihove rođake koji rade u JNA, objašnjava Dušan.
Pisma su slana kamo god su stigla. Njegovi roditelji, koji su se javili iz Bosne, izrazili su razočaranje što ih nije posjetio i komunicirao s njima. Jednog jutra, djevojka koja je izgledala tajanstveno pojavila se na vratima njihovog stana, uhvativši sve nespremne. Raspitala se je li Bogoljub Raljić prisutan. Nakon toga je otkrila: “Ja sam njegova djevojka i trudna sam, iako on toga nije svjestan.” Nakon što od njega nisam dobio odgovor, odlučio sam otići i potražiti ga. Djevojke su me obavijestile da Bogoljuba, nažalost, nema već neko vrijeme i da nemaju detalja gdje se nalazi. Nakon njenog odlaska, Dušan je rekao da se vraćala još nekoliko puta, ali svaki put je bilo bezuspješno.
- Dušan smatra da bi sin Bogoljubove djevojke mogao imati oko 60 ili 61 godinu, te je u ovaj pokušaj krenuo s nadom uspostavljanja kontakta s njim. Bogoljubova obitelj, prijatelji i rodbina uložili su sve napore da ga pronađu. Tražili su ga, pisali mu pisma, raspitivali se gdje se nalazi, ali nitko nije imao nikakve informacije. Kao da je potpuno nestao. Ipak, mala iskra nade pojavila se u njihovim životima, a Dušan govori detalje. Nakon pet-šest godina, dva Bogoljubova brata, Anđelko i Nedjeljko, krenula su put Novog Sada. Anđelko, limar koji je često radio vani, svratio je jedne večeri u kafanu u blizini željezničke stanice, vjerojatno se vraćajući s posla između Pančeva i Novog Sada.
Dok je ispijao kavu čekajući svoj vlak, ugledao je ženu za obližnjim stolom s dječakom, vjerojatno starom oko pet ili šest godina. Ženin nepokolebljiv pogled natjerao ga je da se osjeća nelagodno. Ubrzo je ustala i prišla mu, ispričavši se prije nego što ga je upitala: “Poznajete li možda Bogoljuba Raljića?” Anđelka, koji je bio u neposrednoj blizini Bogoljuba, preplavile su misli. U početku je osjetio val tjeskobe, straha da je možda učinio nešto loše, te je u svojoj zbunjenosti kratko i izravno odgovorio: „Ne znam. Prema pisanju “Telegraf.rs”, dječak je dosta ličio na Bogoljuba, kako je Dušan ranije saznao. Kad je Anđelko došao kući i ispričao što se dogodilo, suočio se s krivnjom svih što nije odgovorio, zbog čega nije mogao spavati te noći. Saznao sam da je tog jutra odlučio preskočiti posao i umjesto toga otišao na željezničku stanicu, nadajući se da će ugledati zagonetnu djevojku.
Nažalost, njegovi su se pokušaji pokazali uzaludnim. Vraćao se u postaju više puta, ali još uvijek nije bilo naznaka njezine prisutnosti. Nikada više nije sreo tu ženu. Dušanov način komuniciranja odražava život koji nalikuje romanima, često melankoličnog tona. Kako vrijeme prolazi, netko povremeno pokrene tu priču, oživi sjećanja. Sredinom osamdesetih poslano je pismo Crvenom križu; međutim, Dušan napominje da ni od njih nisu dobili nikakav odgovor. Pomiriti se s mogućnošću da nikad ne otkrijem istinu bio mi je izazov, što je potaknulo opsežna pretraživanja na internetu.
Istražio sam svaku organizaciju i web stranicu povezanu s ovim temama. Bio sam odlučan u potrazi za smjernicama i slijedio sam svaki dostupni savjet. Prije otprilike godinu dana dobio sam poruku od Sejde Fere iz Pančeva, koji je znao za obitelji Raljić i Dušan i njihov narativ. Uz pomoć ove pouzdane i predane osobe uspio sam prikupiti neke informacije. Dužom potragom Dušan je saznao da se djevojčica zove Milena. Radila je u Tvornici žarulja u Pančevu, a stanovala je u ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Tu su zastali. Ulica je promijenjena, susjedstvo se razvilo i sve, uključujući i sam život, znatno se promijenilo.
Nažalost, on se približava trenutku odustajanja od svoje potrage, tvrdeći da postoje samo dvije mogućnosti – ili je ona preuzela novi identitet ili je njezin život okončan. Dušan prenosi želju da se otkriju dodatni detalji, bilo da se tiču Bogoljuba ili, u najmanju ruku, gospođe Milene, do čije dobrobiti mu je iskreno stalo, kao i njenog sina, s kojim dijeli krv i kojeg se nada da će sresti. On se nada da će se ova ionako tužna priča završiti s nekom dozom sreće.
