Ove godine se najviše govori o cijeni trešanja koja je dostigla stronomske cifre i malo ko će moći i da ih priušti. Međutim mnogo ljudi imaju trešnju zasađenu u svom dvorištu.
Trešnje su sezonsko voće koje je nutritivno bogato i omiljeno kod mnogih pojedinaca; međutim, kod nekih mogu dovesti do gastrointestinalne nelagode, nadutosti, pa čak i grčeva. Ova reakcija ima specifično medicinsko objašnjenje i ne ukazuje na intoleranciju na trešnje. Trešnje su bogate fruktozom i sorbitolom, prirodnim šećerima koji predstavljaju izazove za apsorpciju u tankom crijevu. Nakon što dospiju u debelo crijevo, ovi šećeri djeluju kao supstrat za bakterije koje ih fermentiraju, što dovodi do stvaranja plinova i potencijalnog uzroka bolnih grčeva.
- Istraživanje objavljeno u American Journal of Gastroenterology pokazuje da do 35% osoba s dijagnosticiranim funkcionalnim gastrointestinalnim poremećajima pokazuje povećanu osjetljivost na fruktozu, što dovodi do simptoma poput nadutosti, proljeva ili bolova u trbuhu nakon konzumacije voća bogatog fruktozom. Dr. William Chey, profesor gastroenterologije na Sveučilištu u Michiganu, objašnjava da sorbitol i fruktoza djeluju kao osmoaktivni agensi koji zadržavaju vodu u crijevima, potencijalno pogoršavajući simptome kod osoba s osjetljivim probavnim sustavom.
Ovo pojašnjenje ne znači da su trešnje štetne; nego sugerira da ih treba konzumirati umjereno, navodi Radio Sarajevo. Štoviše, konzumiranje značajnih količina trešanja bez odgovarajućeg žvakanja može ometati probavu zbog njihove vlaknaste kože, a ohlađene trešnje mogu pogoršati želučane tegobe kod osoba koje pate od gastritisa. Za većinu zdravih osoba, konzumacija 10 do 15 trešanja dnevno vjerojatno neće predstavljati probleme. Ipak, oni s povećanom osjetljivošću mogu osjetiti nelagodu čak i uz manju količinu. Trešnje je bitno konzumirati postupno, u manjim obrocima, a ne na prazan želudac. Osjećaj nelagode u trbuhu nakon konzumacije trešanja je relativno čest; međutim, tipično je prolazne i funkcionalne prirode.
Bonus tekst:
Čokolada je postala sastavni dio svakodnevnog života i smatra se jednom od najomiljenijih slastica u svijetu. Ipak, njegov put do ovog statusa bio je daleko od ugodnog. Priča o čokoladi seže tisućama godina unatrag do jezgre drevnih srednjoameričkih civilizacija, gdje je imala ulogu koja se značajno razlikuje od njezine suvremene percepcije. Početni korisnici kakaovca na značajan način bile su Maje, a zatim i Asteci, koji su iskoristili njegova zrna za stvaranje napitka poznatog kao “xocolatl”. Ovo piće, karakterizirano svojom gorkom i pjenastom prirodom, bilo je mješavina bez šećera pomiješana s vodom, začinima i ljutim papričicama. Daleko od toga da je to bio samo divan užitak, smatran je raskošnim iskustvom u čaši. Smatralo se da daje snagu, vitalnost, pa čak i privid božanske moći. Naime, vladari kao što je Moctezuma svakodnevno su ga konzumirali, uvjereni da pridonosi njihovoj snazi i koncentraciji.
Kakao je imao značaj izvan svog okusa; također je funkcionirao kao sredstvo razmjene. Povijesni izvještaji pokazuju da je za kupnju piletine bilo dovoljno deset zrna kakaovca, dok je za kvalitetan komad tkanine bilo potrebno stotinu. U ovoj kulturi kakao je nadilazio puku hranu, utjelovljujući vrijednost, ponos i duhovni simbol. Po dolasku španjolskih konkvistadora u Novi svijet tijekom 16. stoljeća, nisu zaobišli ovaj neobičan napitak. Hernán Cortés i njegovi drugovi prepoznali su njegov značaj i odlučili ga predstaviti europskom dvoru. Međutim, Španjolcima je originalni gorak okus bio neukusan.
Kao odgovor, modificirali su piće uklanjanjem ljutih začina i dodavanjem šećera i cimeta, što je rezultiralo blažim i ugodnijim napitkom koji je brzo stekao popularnost među aristokracijom. Čokolada se u Europi prvi put susrela oko 1500. godine i tada je postojala isključivo u tekućem obliku. Služio je kao simbol bogatstva i dugo je bio dostupan samo najbogatijim pojedincima. Ipak, ova se dinamika promijenila dolaskom industrijske revolucije. 19. stoljeće označava početak nove ere za čokoladu.
Švicarska se pojavljuje kao predvodnik u poboljšanju proizvodnih metoda. Godine 1828. počela je masovna proizvodnja koju je omogućio napredak u tehnici ekstrakcije kakao maslaca. Značajna prekretnica postignuta je 1875. godine kada je Daniel Peter, u partnerstvu s Henrijem Nestléom, razvio prvu mliječnu čokoladu koja je koristila mlijeko u prahu. Ovaj revolucionarni izum nepovratno je promijenio teksturu, okus i prezentaciju čokolade, pretvarajući je iz pića u čvrsti desert.
