Oni koji pripadaju starijoj i srednjoj generaciji sigurno se dobro sjećaju ove novčanice koja je bila u opticaju za vrijeme postojanja Jugoslavije. Danas pišemo o tome kako je nastala.
Novčanica od 1.000 dinara uvedena je neposredno prije značajnog praznika u SFRJ – Dana Republike, koji pada 29. studenoga 1975. godine, ao njenom puštanju u opticaj i danas se raspravlja. Ubrzo je dobio nadimak “sivi golub” zbog različitih nijansi sive. Tada je vrijedio 55 američkih dolara ili 121 zapadnonjemačka marka. Godine 1989. izbačen je iz prometa. Tada je njegova vrijednost iznosila 10 para konvertibilnih dinara, što je bilo nedovoljno ni za kupnju šibice.
- Izazovno za stvaranje „Zeleni plan“ poslužio je kao tema za likovno-grafičko oblikovanje spomenute novčanice. Tijekom svoje 15-godišnje povijesti ova se novčanica nije krivotvorila zahvaljujući zamršenoj kompoziciji od preko 40 000 redaka u različitim nijansama sive. Tko je dama prikazana na fotografiji? Nakon prvog promatranja, čini se da je ova novčanica neugledna, za nju su malo zainteresirani numizmatičari, kolekcionari i profesionalci u industriji.
Iako se na kovanicama i papirnatom novcu često nalaze različiti simboli i slike značajnih osoba, važno je napomenuti da nisu svi pojedinci prikazani na tim novčanicama prepoznati tek nakon njihovog uključivanja. O ženi, često opisivanoj kao seljanki, malo se znalo iz sto tisuća starih računa. No, nedavno je Jovan Hadži-Kostić u svojoj antologijskoj kolumni primijetio da žena iz (nove)tisuće predstavlja najidealniju ženu Jugoslavije. Istraga koja se vodi vrti se oko postojanja ove “misteriozne” žene i njezinog pravog identiteta.
Ono što je intrigantno je da ona nije plod mašte; Zove se Ružica, živi i radi u Beogradu. Ipak, na trenutak ostavite po strani taj lik i pomnije proučite račun. Ispod glave žene ispisana su slova: A. Milenković. Dizajnerka novčanice od tisuću dinara s likom žene je Andreja Milenković, rođena u Leskovcima, a školovana u Piroću. Sivoj golubici poklonio je lik svoje supruge Ružice, čije je djevojačko prezime Arsenijević. To je bio jedan od razloga da se novčanica nazove „Ružica.
Ružica, šarmantna žena kojoj je, iskreno, bilo prilično teško pristati na ovaj razgovor, kroz smijeh priča ono što njezini najbliži kažu: “Daj mi jednu ružu”. Nastavlja sa smiješkom: “Ima dosta viceva o tome.” Spominje kako je nazivaju Ružicom-inflacijom ili primjećuje: “Kako inflacija raste s godinama, vi postajete sve obezvrijeđeniji. Cijeli događaj započeo je objavom natječaja za izradu likovnog dizajna novčanice.
Izašao sam kao pobjednik u jakoj konkurenciji. Na pitanje o identitetu lika, odgovorila sam da predstavlja obične, zdrave žene, točnije seljanke. To je stoga što je interni natječaj zahtijevao da novčanica ima temu iz poljoprivrede, vezanu uz Zeleni plan, te da je reprezentativna za cijelu Jugoslaviju, dakle ne bi smjela prikazivati narodnu nošnju. U potrazi za takvim likom odlučio sam prilagoditi lik svoje supruge, objasnio je Andrija Milenković.
Za Ružicu se život nastavio nepromijenjeno, ili ga je barem ona tako doživljavala. Bio sam potpuno nesvjestan svega toga. Pozirala sam Andriji, vjerujući njegovom obećanju da će napraviti moj portret. Umjesto da dobijem unikatnu sliku koja je pripadala samo meni, dobio sam modificirani lik na novčanici koji je svatko mogao posjedovati. U tom trenutku osjetila sam se povrijeđeno. No, s vremenom sam postala ponosna na to što je to Andrijin rad, izjavila je, a prenosi Index.
Ipak, spomenula je da joj se u nekoliko navrata dogodila jedna intrigantna okolnost. – Ljudi koje susrećem često mi govore: ‘Podsjećaš me na nekoga’. Shvaćam da ovo nije samo klišej, ali nikad nisam imao želju razjasniti kome oni misle da sam sličan i na koji način. Objašnjenje bi bilo izazovno: tipično, pojedinci percipiraju novac kao vrijednost, a ne vizualni prikaz, navodi ona. Kad smo već kod toga, Ružica Arsenijević itekako poznaje pojam “slave”, budući da potječe iz poznate obitelji: njezin otac, Mikica Arsenijević Balerina, bio je bivši kapetan reprezentacije i nogometaš BSK-a…
Osim toga, udala se za uglednog muža… Prema Mioboru Stošiću u Praktičnoj ženi, 1982., Andrija Milenković počeo je dizajnirati poštanske marke 1958. nakon što je radio kao asistent profesora Mihajla S. Petrova na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, a zaposlio se u Institutu za poštanske marke 1966. , gdje nastavlja s radom.
