Prije dvije godine nas je napustio veliki glumac Mustafa Nadarević koji je tokom decenija svoje karijere ostvario veliki broj uloga, ali ćemo ga najviše pamtiti po onoj u seriji Lud, zbunjen, normalan.
Mustafa Nadarević je i nakon raspada bivše Jugoslavije ostao voljen glumac, omiljen kod publike, posebno zbog uloge Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Trajna ljubav i poštovanje Nadarevića i njegovih obožavatelja nadilazilo je okvire bivše države. U svojim ranim godinama, Mustafa Nadarević dobio je svoju prvu ulogu Crvenkapice tijekom prvog razreda.
Učitelj ga je odabrao za tu ulogu zbog njegovih dugih uvojaka i visokog glasa koji je podsjećao na djevojački. Polaskom u srednju školu, Nadarević se uključio u amatersku kazališnu skupinu “Viktor Car Emin”, učvrstivši svoju strast prema glumi kao istinskom pozivu.
Mustafa Nadarević, rođen u Banjoj Luci 2. maja 1943. godine, plod je nekonvencionalne ljubavne priče između Mehmeda i Asje. Unatoč snažnom protivljenju roditelja, njihova je ljubav prevladala usred oluja i izazova. Svladavši prepreke, na kraju su se vjenčali. Tragično, Mehmed je preminuo od tuberkuloze u dobi od 28 godina, ostavljajući Asju, 22-godišnju udovicu, da sama odgaja mladog Mustafu.
Zbog teških ekonomskih okolnosti, Asja je odlučila poslati Mustafu na studij u Zagreb. Unatoč kratkom boravku od samo godinu dana, to je razdoblje uvelike utjecalo na njegov pogled na život. Po povratku u Bosanski Novi i završetku osnovne škole, preselio se u Rijeku kod bake i djeda. Mustafa je od malih nogu pokazivao izrazit afinitet prema izvedbenim umjetnostima.
Prvi pokazatelji njegovog urođenog talenta pojavili su se tijekom njegovih ranih godina u osnovnoj školi. Unatoč visokom glasu i dužoj kosi u usporedbi s muškim vršnjacima, odabran je da tumači simpatičnog lika Crvenkapice u školskoj produkciji. Ova jedinstvena i šarmantna uloga označila je početak njegove žarke povezanosti sa svijetom glume.
Tijekom školovanja u srednjoj školi, njegova strast prema umjetnosti nastavila je napredovati i rasti. Uključio se u amatersku kazališnu skupinu “Viktor Car Emin”, koja je isprva počela kao hobi, ali je s vremenom postala poziv koji će oblikovati čitavu njegovu egzistenciju. Karijera Mustafe Nadarevića je raznolika i slavna, a svaka uloga koju je odigrao služi kao potvrda njegove nepokolebljive predanosti i duboke strasti prema glumačkom zanatu.
Zijahov portret lika po imenu Zijah u Kusturičinom filmu “Otac na službenom poslu” 1985. godine, uz Mikija Manojlovića i Mirjanu Karanović, pokazao je njegov izuzetan glumački talent. Njegov lik nezaboravnog Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan” uz Senada Bašića i Moamera Kasumovića bit će uloga po kojoj će ga mnogi pamtiti.
Nakon smrti moje majke, potražio sam utjehu u svijetu kazališta, uzimajući personu lika kao oblik utočišta. Taj bijeg od stvarnosti omogućuje mi da se odvojim od vlastitih iskustava, smanjujući bol. Bavljenje iznimnom glumom zahtijeva određenu razinu uživljavanja, gotovo na granici sa stanjem shizofrenije.
- Zahtijeva potpunu predaju uz održavanje mentalnog blagostanja. Tijekom svog života, Mustafa je tri puta sklopio svetu vezu braka, pri čemu je svaka zajednica obuhvaćala svoju posebnu priču. Jasna mu je bila prva supruga, a zajedno imaju kćer Nađu, koja je danas povjesničarka umjetnosti. Iako su brak raskinuli nakon osam godina, vezu nastavljaju održavati preko zajedničke kćeri.
Snežana mu je bila druga supruga, s kojom je imao dvoje djece. Aša, njihov sin, postigao je velike uspjehe u svijetu sporta. Nana, njihova kći, trenutno radi u marketingu i PR menadžerica za prestižni američki kozmetički brend. 25. travnja 2012. godine ušao je u treći brak sa Slavicom Radović, vrsnom dizajnericom kostima i scenografije. Nažalost, njihova je romansa prekinuta.
Slavica se hrabro borila s rakom desetljeće prije nego što je naposljetku podlegla bolesti 7. lipnja 2012. u Ljubljani. Nakon što su zajedno proveli značajnih 15 godina, njihova je veza tragično prekinuta njezinom preranom smrću, ostavljajući glumca uništenim. Nadarević je u svojim autobiografskim zapisima rječito iskazao povezanost umijeća življenja i glume.
Priznao je da dok gluma nudi jedinstvenu sposobnost da doživite višestruke smrti na pozornici dok ostanete živi, samom životu nedostaje takav talent. Kad netko jednom ode iz naše sredine, njegova odsutnost je trajna. Opstaje samo vještina preživljavanja, zajedno s dragim uspomenama. Unutar tih zapisa Nadarević je ispričao i svoj susret sa Slavicom, prosidbu i nepokolebljivu podršku tijekom njezine hrabre borbe s rakom dojke.
U svojim zapažanjima nikada nisam pridavao važnost nečijoj vjerskoj pripadnosti. Umjesto toga, fokusiram se na njihovu ljudskost, njihovu sposobnost prijateljstva, njihovu iskrenost, i njihovu sposobnost stvaranja smislenih veza. Neki pojedinci koji imaju jaka religiozna uvjerenja mogu dati prednost svojoj vjeri iznad svega, odbijajući se baviti alternativnim perspektivama. Međutim, važno je da prepoznaju da postoje i pojedinci iz mješovitih vjerskih pozadina koji život ne gledaju samo kroz leću vjere.
Tijekom odgoja kod svoje bake po majci, bio je prisiljen stjecati znanja o vjeri, unatoč nedostatku osobnog interesa za tu temu. Tijekom mog posjeta mojoj baki u Bosanskom Novom, ona je inzistirala da se uključim u večernje “učenje”, što je uključivalo molitvu Bogu. Kao dijete, osjećala sam se iscrpljenom od cjelodnevne igre s drugom djecom i željno iščekujući vrijeme za spavanje. Međutim, moja baka nije suosjećala s mojim umorom i natjerala me da prođem kroz molitveni ritual.
- Iako čvrsto vjerujem u važnost vjere, ne identificiram se kao ateist. Zanimljivo, moja druga baka mi nikada nije nametala vjerske obveze, ali ipak smo kod nje doma slavili Božić i Uskrs. Vrijedi napomenuti da je njen pokojni suprug bio musliman, ali bez obzira na to smo prihvatili sva veselja. Budući da sam komunicirao s pojedincima iz različitih vjerskih sredina, nikada nisam gajio nikakvu mržnju prema nekome samo zato što se njihova vjera razlikuje od moje.
Da mi se pružila prilika, ne bih se odlučio roditi kao Mustafa. Međutim, to je bila moja realnost i ja sam to prihvatio. Tijekom svog odrastanja prihvaćao sam ono što je rezoniralo sa mnom i odbacivao ono što nije, dok sam se bavio praksama koje su bile u skladu s mojim uvjerenjima zajedno s onima u mojoj zajednici. Život je neprekidno putovanje učenja, sazrijevanja i razvoja i nesreća je umrijeti bez stjecanja znanja i mudrosti.
