U danasnjem članku donosimo priču o izjavi voditeljke Dajane Paunović, koja je u jednom ranijem televizijskom gostovanju otvoreno govorila o vlastitom posljednjem počivalištu. Iako je tema smrti za mnoge neprijatna, ona je objasnila da o njoj razmišlja praktično: želi sama donijeti važne odluke i tako porodici jednog dana ostaviti što manje nedoumica.
Razgovor o posljednjim željama ne mora biti znak straha – ponekad je to način da zaštitimo ljude koje najviše volimo.
Paunović je tokom gostovanja u emisiji „Ako progovorim“ ispričala da se raspitivala o kupovini grobnog mjesta. Njene riječi privukle su veliku pažnju jer se o ovakvim pitanjima u javnosti rijetko govori otvoreno, naročito kada je riječ o mlađoj osobi. Ipak, ona nije ostavljala utisak da je vođena panikom, već potrebom da stvari koje se tiču njenog života i želja uredi dok o njima može mirno odlučivati.
Važno je naglasiti da dostupni izvještaji govore o njenom razmišljanju i raspitivanju, a ne potvrđuju da je određeno grobno mjesto zaista kupila. Njenu izjavu prenijeli su brojni domaći mediji, među kojima su Nportal, Blic i Mondo.
Topčider je bio prva želja, ali se njeno mišljenje promijenilo
Voditeljka je objasnila da je u početku razmišljala o Topčideru. Za taj dio Beograda vezuju je djetinjstvo, priroda i šuma, pa joj je ideja o posljednjem počivalištu u poznatom kraju djelovala blisko i prirodno. Takav izbor nije bio slučajan: ljudi često žele da budu sahranjeni na mjestu koje povezuju s porodicom, odrastanjem ili osjećajem pripadnosti.
Međutim, s vremenom je počela drugačije gledati na tu mogućnost. Kako je navela, smeta joj velika gužva, a prometna i prenapučena mjesta izazivaju joj nelagodu. Zbog toga je počela razmatrati mirnije rješenje koje bi više odgovaralo njenom karakteru i želji za privatnošću.
Šta je za Dajanu najvažnije?
- mirno mjesto bez velike gužve,
- osjećaj privatnosti i povezanosti s prirodom,
- da odluku donese sama,
- da sinu i porodici ne ostavi dodatni teret.
U razgovoru sa sinom spomenula je i ideju života u kući s velikim dvorištem. Iz njenih riječi moglo se zaključiti da joj je važan prostor u kojem bi imala mir i osjećaj slobode. To se uklapa u njeno razmišljanje o posljednjem počivalištu: ne traži simbol prestiža, već mjesto koje doživljava kao tiho, lično i izdvojeno.
Njeno razmišljanje izazvalo je različite reakcije. Jedni su ga smatrali neobičnim i preuranjenim, dok su drugi prepoznali praktičnu stranu takvog planiranja. Sama činjenica da je javno progovorila o temi koju mnoge porodice izbjegavaju otvorila je pitanje koliko dobro naši najbliži zapravo poznaju naše posljednje želje.
Pitanjem je iznenadila bivšeg supruga Žiku Jakšića
Paunović je otkrila da je o cijeni grobnog mjesta razgovarala i s bivšim suprugom Žikom Jakšićem. Pozvala ga je jer je znala da je on ranije riješio to pitanje i željela je saznati koliko takvo mjesto košta. Prema njenom prepričavanju, Jakšić je bio iznenađen što o tome razmišlja u svojim godinama, a u razgovoru se našalio da je vjerovao kako bi ona željela mjesto u Aleji zaslužnih građana.
Ona je, međutim, odgovorila bez dramatizovanja. Njeno objašnjenje pokazalo je da temu ne posmatra kroz popularnost ili društveni status. U prvom planu bila je želja da vlastite odluke ne prepusti drugima.
„Život je takav, nepredvidiv. Treba misliti o svemu. Ne želim nikome da ostavljam teret. Može sutra da me ne bude. Hoću da to bude rešeno.“
Ova izjava ne mora se tumačiti kao najava nečeg lošeg. U kontekstu cijelog razgovora, riječ je o njenom ličnom stavu prema odgovornosti, nepredvidivosti života i potrebi da porodicu zaštiti od donošenja teških odluka u trenutku tuge.
Zašto razgovor o posljednjim željama ne mora biti morbidan
U mnogim porodicama razgovori o smrti, testamentu, nasljedstvu, sahrani ili mjestu ukopa predstavljaju gotovo nepremostiv tabu. Ljudi ih odlažu jer se plaše da bi sam razgovor mogao prizvati nesreću ili uznemiriti najbliže. Međutim, izbjegavanje teme ne uklanja potrebu da se takve odluke jednog dana donesu.
Kada porodica ne zna šta je osoba željela, mogu se pojaviti neslaganja, osjećaj krivice i pitanje da li je donesena ispravna odluka. Jedan član porodice može smatrati da bi trebalo poštovati tradiciju, drugi može željeti drugačiju ceremoniju, dok treći možda uopšte ne zna postoji li ranije izražena želja.
Razgovor koji može olakšati teške trenutke
Jasno izrečene želje mogu porodici pružiti smjernice i smanjiti prostor za nesporazume. Takav razgovor ne mora sadržavati sve detalje. Ponekad je dovoljno reći gdje biste željeli biti sahranjeni, kakvu ceremoniju zamišljate i kome povjeravate važne odluke.
Takve teme, naravno, treba pokretati pažljivo i bez pritiska. Nisu svi spremni da o njima razgovaraju na isti način. Nekome će odgovarati otvoren porodični razgovor, dok će druga osoba svoje želje radije zapisati i ostaviti na sigurnom mjestu. Najvažnije je da odluka ostane lična i da se poštuju osjećaji svih uključenih.
Dajana Paunović je svojim gostovanjem pokazala da javne ličnosti ponekad mogu pokrenuti razgovor o mnogo širim životnim pitanjima. Njena izjava nije bila samo priča o izboru grobnog mjesta. Govorila je o odnosu prema porodici, samostalnom odlučivanju i želji da se najbližima ne ostavi obaveza nagađanja.
Za nekoga će njeno razmišljanje i dalje djelovati prerano. Drugima će biti podsjetnik da odgovornost ne prestaje na planovima za naredni mjesec ili godinu. Bez obzira na lični stav, njene riječi ukazuju na jednostavnu istinu: ljudi često imaju vrlo jasne želje, ali ih njihova porodica ne može znati ako o njima nikada ne razgovaraju.
Napomena: Tekst prenosi izjave Dajane Paunović iz ranijeg televizijskog gostovanja. Riječ je o njenom ličnom stavu i razmišljanju, a ne o potvrdi da je kupovina određenog grobnog mjesta završena.
