Danas pripadnici pravoslavne vjeroipsovijesti slave još jedan svetac a da bi vaša porodica bila zaštićena potrebno je da ispoštujete neke stare običaje koji se vežu za njega.
Pripovijest o svetom mučeniku Hipolitu trajno je ugrađena u kršćansku vjeru, jer opisuje prijelaz od tamničara do mučenika za svoju vjeru, zajedno sa svojom obitelji. Rođen i odrastao među poganima, Hipolit je dugo živio kao tipičan službenik Rimskog Carstva. Nije shvaćao da će njegov položaj u tamnici dovesti do potpuno drugačijeg života. U tamnici je nadgledao zatočenog arhiđakona Lavrentija, koji je bio kršćanin koji je svojim propovijedima i čudima osvajao srca i onih koji su kažnjavali zatvorenike.
Hipolit je danima promatrao Lavrentija i prepoznao riječi istine koje prije nije znao. U njemu se stvorila nova vjera koja je bila toliko snažna da je tražio da ga svetac krsti. Taj je čin bio katalizator njegove potpune amorfoze. Ne samo da je prihvatio kršćanstvo, već je doveo i obitelj Laurentius da krsti njegovu djecu, svoju suprugu, pa čak i svoju stariju dadilju. Nakon što je Laurentije razapet zbog svoje vjere u Krista, Hipolit je pokazao hrabrost koja ga je uvela u narativ povijesti Crkve. Noću je nosio njegov leš sa stupnjem časti. Ta je vijest brzo stigla do cara Decija, koji je iz ljutnje naredio da mu dovedu Hipolita.
Odbijao je napustiti svoju vjeru, pa su vojnici primjenjivali različite metode mučenja – udarali su ga kamenjem, oduzimali mu odjeću i tukli. No, objasnio je da nije bio potpuno gol, već da je bio “odjeven”, jer se svaka ozljeda sada tumači kao oblik duhovne predanosti stvari. Dok su ga izduživali na podu i udarali, Hipolit je rekao samo jedno: “Ja sam kršćanin!” Najstrašnije iskustvo ipak se dogodilo tek nakon što je car saznao da je cijela Hipolitova obitelj također krštena. Tražio je njihovo dovođenje i zastrašivanjem ih je pokušao razdvojiti.
Međutim, starija medicinska sestra koja je bila dio kućanstva smogla je snage i odgovorila na riječi koje su još zapisane: Radije ćemo umrijeti sa svojim gospodarom u vjeri Kristovoj nego živjeti s tobom u zloći svijeta. Njezino razrješenje bilo je znak početka boli. Prvo je ona ubijena, a za njom i ostatak obitelji, dok je Hipolit šutio dok su se oni hrabro borili s opasnostima. Mučeničkom smrću smatrana je i njegova vlastita smrt – vezali su ga za divljeg konja i vukli po zemlji, sve dok mu tijelo nije otkazalo, a duša bila prenesena u vječnost. Taj je zaključak doveo do toga da sveti mučenik Hipolit ima posebno značenje u kršćanskoj vjeri.
- Njegova smrt, kao i smrt cijele obitelji, smatra se primjerom najveće predanosti vjeri i ljubavi. Zbog toga Srbi danas praznik doživljavaju kao praznik doma, obitelji i međusobnog poštovanja. U staroj Srbiji vjerovalo se da će obitelji koje idu u crkvu na ovaj dan imati dug život, pale svijeće i mole se za zdravlje, time dobivaju božanski blagoslov. Te se tradicije i danas održavaju u nekim područjima, kao primjer moći kolektiva. U mnogim krajevima Srbije i danas se njeguje tradicija da se ovaj dan provede s obitelji. Ljudi posjećuju hramove kako bi zapalili svijeće u čast Hipolitu, zatim se vraćaju svojim domovima kako bi proveli ostatak dana u razgovoru, igri i dijeljenju.
Očekuje se da će ova obitelj biti radosna i zaštićena tijekom godine. Čak i oni koji nisu religiozni često slave simboliku blagdana, jer se usredotočuje na univerzalne vrijednosti poput ljubavi, zajedništva i mira. Srpska pravoslavna crkva i njeni sljedbenici uče nas da Hipolitova priča ima utjecaja i na današnje društvo. U vremenu kada su obitelji često razdvojene obavezama i nedostatkom vremena, ova vrsta slavlja promiče vrijednost susreta i iskrenih razgovora. Danas, kada sudjelujemo u razgovorima za stolom ili provodimo vrijeme s voljenima, činimo mali, ali značajan iskorak prema očuvanju vrijednosti koje su bile važne našim precima.
U konačnici, iako je smrt svetog Hipolita bila tragična, njegova se priča još uvijek smatra simbolom vjere koju smrt ne pobjeđuje. Njegovo ime i danas izaziva osjećaj poštovanja i zahvalnosti, jer nas podsjeća na važnost mira, ljubavi i sloge u obitelji za pomoć čovjeku u svakoj nevolji. Zato ovaj praznik danas ima poseban značaj, ne samo u crkvenom vjerskom kalendaru, već iu srcima onih koji vjeruju da im se ljubav, kada se iskreno izrazi, vraća stostruko.
