U današnjem članku vam pišemo na temu dvoje svetih mučenika čija se priča prenosi kroz vijekove. Saznajte…
Njihova životna sudbina govori o tome koliko jaka može biti vjera kada je čovjek nosi iskreno i predano.
U najjednostavnijim riječima, ovo je priča o Galaktionu i Epistimi, dvoje ljudi čiji je izbor duhovnog puta postao simbol nepokolebljive ljubavi i odanosti.
- Galaktion i Epistima potekli su iz starog grada Edese u Fenikiji, na prostoru današnjeg Libana, Sirije i Izraela. Odrasli su u porodicama koje nisu bile hrišćanske, ali njihova sudbina krenuće sasvim drugim tokom od onoga što su im roditelji zamislili. Dok je odrastao, Galaktion je pokazivao prirodnu sklonost ka povučenosti i tihom životu ispunjenom duhovnim razmišljanjima. Njegovo srce je težilo miru, daleko od obaveza braka i društvenih očekivanja. Nakon što mu je majka preminula, otac je smatrao da je njegov red da ispuni roditeljsku dužnost i izabere mu buduću suprugu. Izabrao je mladu djevojku po imenu Epistima, poznatu po čestitosti i blagosti.
Galaktion, iako pun poštovanja prema roditeljskoj odluci, nije želio da se odrekne svoje duhovne težnje. Umjesto da odbije brak na grub način, odlučio je da Epistimi priđe iskreno. Rekao joj je da u njegovom srcu nema mjesta za svjetovni život, ali joj je ponudio nešto što ni sam nije očekivao — pozvao ju je da zajedno s njim krene putem vjere. Njegove riječi su je dirnule toliko duboko da je osjetila neobjašnjiv mir, kao da je oduvijek znala da je njen put negdje drugdje. Pristala je na krštenje i na odluku da započnu život posvećen Bogu.
- Nakon tog prekretnog trenutka, njih dvoje povukli su se na planinu Puplion. Tamo su se priključili manastirskim zajednicama – Galaktion muškom, a Epistima ženskom. Fizički su bili udaljeni, ali njihova duhovna povezanost postajala je sve jača. Njihova ljubav nije imala oblik kakav ljudi najčešće zamišljaju. To je bila ljubav koja se rađala iz tišine, molitve i odricanja, ljubav koja je bila bez ijedne izgovorene zavjetne riječi, a opet snažnija od bilo koje svjetovne veze.
U svojim manastirima stekli su divljenje i poštovanje svih oko sebe. Njihovo ponašanje bilo je smireno i iskreno, daleko od bilo kakvih težnji ka priznanjima. Monasi i monahinje gledali su u njih kao u primjere savršene odanosti vjeri. Iako su godinama živjeli bez susreta, njihove misli i molitve bile su neraskidivo povezane. Vremenska i fizička udaljenost nisu učinile da zaborave jedno drugo; naprotiv, činile su njihovu vezu još većom.
- Ali vremena mira nikada ne traju dugo. Počeo je veliki progon hrišćana, talas nasilja koji je zahvatio i područje njihovih manastira. Mnogi vjernici bili su uhapšeni, a među njima i Galaktion i Epistima. Kada su ih doveli pred sud, dogodilo se nešto gotovo nadrealno — prvi put nakon mnogo godina ponovo su stali jedno pored drugog, i to u trenutku najveće životne opasnosti.
Galaktion je prvi bio izložen mučenju. Nemilosrdno su ga šibali, ali nijedan njegov pokret nije otkrivao bol. Epistima je gledala kako ga muče, ne uspijevajući da sakrije suze. To je bila bol koja nije dolazila samo iz saosjećanja, već i iz dubine duše koja je godinama živjela u jedinstvu s njegovom. Zbog njene reakcije, i nju su odmah kaznili na isti način. Iako su im tijela bila izmučena, njihova vjera ostala je nepoljuljana. Nisu pokleknuli ni kada su krvnici prešli na još teža mučenja, sve do trenutka kada su im odsjekli udove i, na kraju, glave.
- Njihova smrt bila je strašna, ali istovremeno i uzvišena. Bila je to žrtva koja je svjedočila o nečemu većem od života – o vjeri koju ne može uništiti ni najveća patnja. Poslije njihove smrti, jedan hrabri monah iz Evtolijevog manastira prikupio je njihove ostatke i sahranio ih sa velikim poštovanjem, uprkos opasnosti koja je prijetila. To se dogodilo 253. godine, a od tada njihova imena postaju simbol nepokolebljive ljubavi i bezgranične odanosti.
Vremenom, Galaktion i Epistima počeli su se poštovati kao zaštitnici svih onih koji tragaju za ljubavlju — bilo duhovnom, bilo životnom. Njihova priča podsjeća da ljubav ima mnogo oblika i da nijedan od njih nije manje vrijedan. Ona može biti tiha, nenametljiva, puna žrtve i odricanja, a opet snažnija od svih ljudskih strahova.
- Narodno predanje kaže da se na ovaj dan posebno njeguje nada da će svaki čovjek pronaći svoju srodnu dušu. Prema starom običaju, pred spavanje se izgovori posebna molitva, a osoba koja se pojavi u snu smatra se onom koja je sudbinski vezana za molitelja. To vjerovanje nije samo potraga za ljubavlju, već i za zaštitom, baš kao što su Galaktion i Epistima štitili jedni druge tokom najtežih trenutaka.
Njihova priča živi i danas jer govori o snazi koja prevazilazi granice razuma. Podsjeća da vjera i ljubav, kada su iskrene i duboke, mogu biti jače od svih prepreka. U njihovim životima vidi se poruka da postoji nešto što ni smrt ne može prekinuti — ljubav koja ostaje čista, tiha i vječna.
