Često se mogu čuti priče kako roditelji ne vole svoju djecu podjednako i da jedno od svojih nasljednika favorizuju. Mi vam danas donosimo ispovijest upravo na tu temu i osjećaje jedne djevojke.
Predstavljamo vam duboko potresan izvještaj o mladoj djevojci koja je prošla kroz izazovno iskušenje u koje je bila uključena i njena majka. Naime, nakon majčine preudaje, djevojka je bila primorana na teške poslove, dok je majka prigrlila djevičanstvo drugog muža kao da je vlastito. U nastavku teksta donosimo više detalja. Darija je odrasla u kućanstvu u kojem je dosljedno osjećala nedostatak jednakosti među članovima obitelji. Nakon majčine ponovne udaje, Darija je doživjela postupno, ali ustrajno stavljanje u stranu, kao da je predstavljala prošlo doba koje je njezina majka željela izbrisati.
- Unatoč tome što je bila marljivo, poslušno i staloženo dijete, privrženost, toplina i pažnja koje je željela nikad joj nisu pruženi u jednakoj mjeri. Budući da je živjela u istom kućanstvu kao i njezina polubraća i sestre, iskusila je dubok osjećaj otuđenosti zbog pripadnosti. Dok su njezina braća i sestre uživali u novom posjedu, ljetnim praznicima i majčinoj ljubavi, ona je bila opterećena obavezama, žrtvama i sveprisutnim osjećajem suvišnosti. Unatoč svojim skromnim željama, duboko u sebi, žudjela je za jedinstvenim priznanjem: da je njezina majka smatra jednakom onima koji slijede.
“Nikad nisam tražila da budem favorit”, razmišlja Darija. “Nisam zamišljao raskošne darove ili luksuzne odmore. Moja jedina želja bila je ljubav koja je pravedna – prostor u njezinu srcu koji se ne bi oslanjao na moje roditeljstvo.” Činilo se da je ponovno vjenčanje uspostavilo nevidljivu barijeru između nje i njezine sestre. One su se transformirale u prikaze prošlosti, dok je nova zajednica označila majčin hod prema “novom životu” kojemu se u potpunosti posvetila. Djecu iz tog braka vodila je na more, kupovala im odjeću i organizirala putovanja.
Aktivno je sudjelovala u njihovoj sreći, pružajući podršku i ljubav. Nasuprot tome, za Dariju i njezinu sestru njihova je prisutnost bila potrebna samo za zadatke poput posjeta rodbini u branju malina, pomoći u kućanskim poslovima i učenja kako zaraditi za život. Unatoč svemu, Darija nije gajila zamjerku prema majci. Racionalizirala je svoje postupke pripisujući ih izazovnim životnim okolnostima, vjerujući da je njezina majka jednostavno davala sve od sebe da se nosi s tim. No, prijelomni trenutak dogodio se kada je njezina majka odlučila prodati obiteljsku kuću, upravo onu kuću koju su sagradili Darijin otac i djed, kako bi pomogla “malima”, izrazom kojim je nazivala svoju djecu iz drugog braka.
Nakon toga se opraštala od Darije i njezine sestre, držeći torbu u ruci i prisjećajući se riječi koje su joj se neizbrisivo utisnule u sjećanje: “Ti i tvoja sestra ste sposobni; ne trebate moju pomoć. Rečenica je izražavala potpuni odsutnost brige ili ljubavi. To je predstavljalo priznanje njezine namjerne odluke da ih napusti, odražavajući njezin neuspjeh da prepozna njihov status djece s potrebama, emocijama i ranjivostima. Njezina ih je majka prestala gledati kao svoju djecu i umjesto toga smatrala ih je teretom kojeg se željela osloboditi. Utjecaj tog trenutka bio je dubok.
Daria je možda mogla oprostiti sve prijestupe – nepravde, noći provedene u gladi i nedostatak pažnje. Međutim, čin njihovog svjesnog odricanja pokazao se nesavladivim. Tjeskoba koju je proživjela tijekom tog vremena nastavila je odjekivati, nastavljajući se kroz godine. Na kraju, kada se našla lišena svega, napuštena od strane okoline i izbjegavana od strane djece iz drugog braka, Darijina majka se ponovno pojavila, tražeći pomoć.
Gledajući je ravno u oči, rekla je: “Da nije bilo vas dvoje, umrla bih od gladi. Darija se u tom trenutku samo nasmiješila, ali ne od sreće, već od duboke tuge. Čak i u sadašnjem stanju starosti i krhkosti, ljubav poseže za mjestima gdje nekad nije bila obasjana. Ponudili su joj pomoć, jer u sebi nisu držali nikakvu gorčinu. Bile su to žene koje su shvatile bit nesebičnog davanja bez očekivanja zauzvrat. Međutim, više nisu bile iste kćeri koje su vjerovale da je ljubav nešto što se podrazumijeva. Daria je shvatila duboku stvarnost: majčinstvo se proteže izvan samog čina rađanja. Obuhvaća svakodnevnu predanost koju karakterizira ljubav koja se očituje kroz djela, prisutnost i podršku.
Uz svoju sestru, koja je ostala snalažljiva kao i uvijek, Daria je stekla neprocjenjive spoznaje. Otkrili su svoju sposobnost napredovanja neovisno o majci, izgradnje vlastitog života i širenja ljubavi prema drugima. Međutim, jedan je aspekt izmaknuo njihovim naporima – zaborav. Neke rane, čak i nakon što zacijele, ostavljaju ožiljke koji svjedoče o podnesenoj borbi. Daria ne gaji mržnju prema svojoj majci; nego priznaje da jednaka ljubav koju je najviše trebala nikada nije dobila. Ta spoznaja ostaje u njenom sjećanju zauvijek.
