Neki ljudi nemaju tu sreću da ih odgajaju i hrane majka i otac, pa tu ulogu na sebe preuzimaju drugi staratelji poput djedova, baka, ujaka, ujni i drugih. Sreća je onima koji imaju takve divne ljude u porodici, a danas otkrivamo priču jednog čovjeka iz Tuzle koji je svoje unuke odgojio kao da im je otac.
U svijetu postoje brojni primjeri u kojima roditelji, nažalost, nisu u stanju ispuniti svoje obveze prema svojoj djeci, zbog čega tu ulogu preuzimaju bake i djedovi. Danas predstavljamo dirljivu priču o djedu koji je njegovao svoje troje unučadi s jednakom predanošću i brigom kao što bi gajio za vlastite sinove. Cijenjenu titulu najfinijeg pokrivača na Balkanu nosi Jusuf Mujić, čija djela za svoje unuke posjeduju izuzetnu sposobnost da smekšaju i najtvrđa srca.
Porijeklom iz Tuzle, Jusuf Mujić oličava vrline časnih i suosjećajnih pojedinaca, vraćajući vjeru u ljudskost. U pratnji supruge preuzeo je brigu o troje unučadi. Nakon što je saznao da mu je snaha napustila sina, smatrao je nedopustivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili raspoređena u drugu udomiteljsku obitelj.
- Prišao je vlastima, uzeo djecu za ruku i doveo ih u svoju rezidenciju. Pravni postupak u vezi s njegovim nasljednicima produžio se više od šest mjeseci, a nakon što je konačno dobio skrbništvo, Yusuf je bio ispunjen neviđenom radošću.
Ipak, upravo je u tom trenutku započela istinska borba, izazov koji traje već šest godina. Primanje takvih vijesti pokazuje se kao neizmjerno izazovno iskustvo, osobito kada ima izravan utjecaj na vas same. Svaki djed teži prosperitetu svojih unuka, a prepreke na koje se nailazilo na tom putu jedva su se uočavale.
Kada pojedinac posjeduje duboku želju za određenim ciljem, zajedno s istinskom predanošću i odlučnošću, izazovi postaju savladivi. Kako je u razgovoru za RTV “Slon” napomenuo djed Jusuf, bilo je slučajeva da je zbog uplitanja tri osobe bilo potrebno njihovo uklanjanje iz situacije.
- U dobi od 68 godina, on prenosi borbu da do kraja izrazi ponos koji gaji prema njima i visoku kvalitetu pojedinaca u koje sazrijevaju; s druge strane, on priznaje da su bili potrebni znatni napori i predanost kako bi se djeca usmjerila u pravom smjeru.
“Posvetio sam šest mjeseci zagovaranju njihove stalne prisutnosti u mom životu. “Najmlađe dijete imalo je samo dvije godine i ideja da ih smjestim u dom blizu živih bake i djeda bila mi je nepodnošljiva. Uljuljao sam ih u naručje i odnio u svoju rezidenciju”, ispričao je Jusuf. Njegov sin je prošao kroz razvod, što je dovelo do odgovornosti za brigu o troje djece: Alenu, Anesu i Amelu.
- Jusufov sin zbog raznih okolnosti nije mogao djeci osigurati osnovne životne namirnice, zbog čega je intervenirao Centar za socijalni rad. Donesena je odluka da se djeca smjeste u Dječiji dom, bez roditeljskog staranja, što je Jusufa duboko pogodilo.
Iako je tek ušao u sedmu godinu, odlučio je nešto poduzeti. Danas njegovo srce prepuno ponosa i topline. Nakon uspješno završenog programa udomiteljstva, Centar za socijalni rad dodijelio mu je naziv bake i djeda. Iako Jusuf priznaje da odgovornost brige za djecu predstavlja znatan izazov, on naglašava da je radost koju pruža svojim unucima bez premca, izražavajući svoju spremnost da iznova prihvati to iskustvo.
Najmlađi član obitelji, Amel, trenutno je upisan u treći razred osnovne škole. Bavi se karateom i želi postati policajka. “Moja ambicija je da u budućnosti postanem policajac, jer je to profesija koja je posvećena borbi protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel Mujić.
U međuvremenu, dvanaestogodišnji Anes također se aktivno bavi karateom i ima cilj postati trener. “Nemam namjeru baviti se drugim zanimanjem, jedina mi je želja postati trener”, rekao je Anes. Dodatno primjećuje da se njegovi razgovori s ocem javljaju češće nego oni s majkom, iako su takvi razgovori i dalje rijetki.
- “Imam njihove kontakt podatke, s ocem se povremeno dopisujem, a on mi ponekad priđe radi razgovora. S druge strane, komunikacija s majkom mi je ograničena, javljam se samo kad ona ostavi poruku, što je rijetka pojava, “, izjavio je Anes.
Kao najstariji u trojcu, Alen se ističe kao najvrsniji karatist. Posjeduje oko 50 medalja, a samo nekoliko dana ranije osvojio je još jedno zlato na turniru održanom u Lukavcu. Već s deset godina počašćen je svojom prvom nagradom, a od tada svako sljedeće priznanje posvećuje prvenstveno sebi. “Moj cilj je bio napredovati, poboljšati sliku o sebi i promijeniti percepciju koju drugi imaju o meni”, napominje Alen.
Posjedovao je najveće razumijevanje događaja koji su se dogodili između roditelja, a sada osigurava da nitko od troje razgovaraju s bakom i djedom s nepoštovanjem, s obzirom na njihove poodmakle godine. Ovim pojedincima izražavaju svoju duboku zahvalnost za sve što je postignuto u njihovu korist. U znak priznanja za njihov značajan doprinos, cilj im je poticati osjećaj ponosa i nastojati postići izvrsnost u svim područjima.
– Za početak, bitno je da ih ne otpuštamo samo zbog godina, jer pomažem i u brizi o njihovoj mlađoj braći i sestrama, što je obaveza koju treba poštovati – pojasnio je Alen. Za cijenjenog djeda svaka medalja i akademski uspjeh predstavljaju duboki izvor radosti i ponosa. “Iako se izražavanje ovog osjećaja pokazalo donekle teškim, ja sam doista ispunjen ponosom. Iskreno želim da sam im mogao prenijeti što više znanja”, primijetio je Jusuf drhtavim glasom.
