Naš organizam je jako osjetljiv mehanizam koji radi savršeno samo ako svi njegovi odgani obavljaju svoju funkciju i ako smo zadovoljii sve njegove potrebe. Ako nešto od toga nije ispunejno mogu se javiti razne bolesti koje čak ni ljekari ne mogu odmah pravilno da dijagnosticiraju.
Javila mi se stalna iscrpljenost, onaj umor koji ne prolazi odmorom”, rekla je Ina Ignjatović iz Ćuprije. Kronični umor je sindrom koji je sve češći u suvremenom društvu. Osobe pogođene ovim stanjem ne mogu obavljati svoje redovite aktivnosti, a neke osobe imaju doslovni osjećaj da su “zarobljene” u krevetu. Ina Ignjatović, rodom iz Ćuprije, svjedoči o štetnom utjecaju kroničnog umora na sposobnost pojedinca da normalno funkcionira.
- Simptomi poput umora, bolova u mišićima, nelagode u slabo prozračenim prostorima i općeg nedostatka energije bili su izazovi s kojima je Ina trpjela pet godina. Tijekom gostovanja u talk showu iskreno je progovorila o svojoj bitki koja traje. Kako je otkrila, već se nekoliko godina nosi sa simptomima koje gotovo svi ljudi iskuse u nekom trenutku svog života. Početni simptomi manifestirali su se kao fluktuacije krvnog tlaka, koji je bio povišen. Osim toga, imao sam stalne temperature koje su trajale tri mjeseca, a zatim šest mjeseci na konstantnih 37,2 stupnja Celzijusa.
Pojavljivale su se infekcije koje su se ponavljale, praćene bolovima u mišićima i zglobovima, kao i neumoljivim umorom. “Našla sam se zarobljena u neumoljivom krugu, posjećivala sam liječnike samo da bi me upućivali od jednog specijalista do drugog. Iako su postojale sumnje na pozadinu bolesti, konačna dijagnoza nikada nije postavljena. Na kraju su me poslali kući uz uvjerenje da sam dobro i da se jednostavno moram odmoriti”, rekla je Ina, koja je u međuvremenu preuzela ulogu predsjednice Udruge Fati Pageants.
Unatoč svim pretragama koje su pokazale da je Ina dobrog zdravlja, i dalje je osjećala uporni umor. Parametri i analize bili su zadovoljavajući; međutim, virusne infekcije bile su kronične. Imao sam antitijela na gotovo deset virusa, od kojih je šest imalo abnormalno povišene razine IgG antitijela. Utvrđeno je da su to sve infekcije koje sam doživio u ranom djetinjstvu; međutim, očekivalo se da će se razine titra s vremenom smanjiti. Posljedično, postalo je očito da postoji anomalija, iako je točna priroda problema ostala neidentificirana.
Otkrila je ne samo prirodu svojih svakodnevnih iskustava, već i načine na koje su se ljudi oko nje prilagodili njezinu stanju. Osjećao sam uporni umor na koji san nije utjecao; bio je to umor koji nije nestajao. Hodanje čak 200 metara od mog prebivališta postalo mi je izazov, a ulazak u poštu, koja je krcata i zagušljiva, izazivao mi je nelagodu. Stalno sam se osjećala pospano i bez energije, što je bio poseban izazov jer su mi djeca bila još mala.
Kad se netko posavjetuje s liječnikom i ne identificiraju se nikakvi temeljni problemi, drugi su skloni pretpostaviti da je sve u redu, primijetila je prije nego što je dodala: – Srećom, moji ukućani su pokazali razumijevanje; međutim, šira okolina nije razumjela moje stanje. Tipično je doživjeti strah kada osoba nije sigurna u prirodu svoje bolesti. Postoje pitanja o mogućnosti psihološkog problema, ali konzultiram se sa svojim psihijatrom, koji također ne pronalazi nikakvu zabrinutost u pozadini, i još uvijek se osjećam loše.
Rješenje joj je pružio prijatelj dok je gledao televizijski nastup dr. Branka Milovanovića, kardiologa i specijalista za kronični umor. Nakon pet godina Ina mu je odmah skrenula pažnju i dobila odgovor. Iva je napomenula da sa sigurnošću može reći da ima manje od deset posto simptoma s kojima se ranije susretala. Iako s promjenom vremena osjeća privremene bolove u mišićima i zglobovima, to joj je podnošljivo. Najvažnije joj je da ima energiju potrebnu za svako jutro ustati i ispuniti svoje radne obveze.
Otkrila je i što smatra svojim spasom: Moje je oslobođenje došlo kada je pojedinac konačno artikulirao probleme s kojima sam se suočavao. Bilo je nevjerojatno čuti kako netko priznaje simptome za koje sam prije sumnjao da ih imam. Kad sam dobio dijagnozu, doživio sam duboki šok, a zatim sreću i olakšanje. Postupno se terapijski tretman kojem sam se podvrgao pokazao korisnim, dovodeći do postupnog nestanka mojih simptoma. Međutim, morala sam se naviknuti na odsutnost tih simptoma. Nakon godina života s njima, još uvijek postoji strah da bi se mogli ponovno pojaviti.
