Vjenčanje predstavlja san svake djevojke i svaka mašta o tom velikom danu još od malih nogu. Međutim, ova mlada je par dana prije svog vjenčanja pokazala svom budućem suprugu pravu stranu koju je dugo krila.
U početku je sve izgledalo kao san. Svadba koja je obuhvatila cijelo selo, glazbeno slavlje koje je trajalo do jutra, ceremonije jednostavne i ugodne i mladenci koji su se gledali kao da nema nikoga na svijetu. Marko je mislio da je pronašao svoju alma mater, ženu s kojom će živjeti u skladu i zadovoljstvu. Činilo se da je Ljiljana savršenog zdravlja: tiha, draga i predana. Svi su priznali da je on najveći čovjek na Zemlji i da mu je sudbina dodijelila jedinstvenu sudbinu. Prvih 10 dana braka bilo je kao iz bajke. Budili bi se zajedno, ona bi mu donosila kavu u krevet, a on bi je promatrao s poštovanjem, vjerujući da život za njega više neće imati ništa.
Činilo se da je sve u savršenoj ravnoteži, jednostavno i radosno. No, dogodio se 10. dan i sve je bilo drugačije. Te su večeri naizmjence sjedili prema sjeveru i jugu okrenuti iz kuhinje, a nedostatak buke je umjesto toga popunjavao blagi miris čaja. Ljiljana je nježno odmaknula svoju šalicu, pogledala ga u oči i rekla: “Marko, sad ćemo uspostaviti nekoliko pravila.” On se pretvarao da se smije, ali ona se očito šalila.
Obično je navikao na njezine tihe komične skečeve i vjerovao je da je to još jedan primjer žanra. Ljilja je pitala: “Misliš li na to?” Međutim, njen izraz lica ostao je isti. Iz torbice je izvadila nekoliko uredno presavijenih dokumenata – popis pravila, napisan vlastitom rukom. Od sutra će vaš prihod biti izravno prebačen na moj račun. Nema više odlazaka u pub, nema više odlazaka u stan prijatelja, nema više posjeta tvojoj majci bez mog nadzora. Još nešto: kad ti kažem da budeš miran, ti ćeš biti tih.”
Marko je zanijemio. Otkucaji srca su mu se ubrzali dok je njegov um pokušavao pronaći opravdano objašnjenje. Ljilja… Šališ se? – bez riječi ju je upozorio, nadajući se da će se nasmijati i objasniti mu da je sve to samo fasada. Umjesto osmijeha dobio je atmosferičan pogled i jezgrovit odgovor: Ne. To sam ja. Do sada sam imao ugodno iskustvo. Od tada je bajka postala noćna mora koju nije znao riješiti.
Svaki novi dan je imao novo pravilo, novu zabranu Marko je počeo osjećati kako mu se pod nogama smanjuje suputnici, ali on je uporno odbijao odgovoriti danima, jer je Ljiljana smatrala da to nije važno. Kuća u kojoj je prije bilo puno smijeha sada je bila ispunjena s puno tišine i njegovih tihih riječi.
Svake bi večeri ležao na sofi, promatrao strop i u sebi ponavljao iste riječi: “Kako je moguće vjerovati da je to ista žena s kojom sam se oženio?” Ljilja, koja ga je gledala romantičnim očima, nestala je. Sjetio se specifičnosti njihova vjenčanja, bijele haljine koju je imala, glazbe na koju su plesali i pojedinaca koji su mu rekli da je sretan. Sad, ti su pojedinci možda pričali drugu priču, šaputali mu u leđa i pitali ga kako je mogao biti tako slijep.
“Trebao sam biti svjesniji nje prije nego što smo se vjenčali…”, pomislio je dok je virio kroz prozor, promatrajući kišu na staklu. Te su riječi postale njegova dosljedna poruka koju je uvijek iznova ponavljao. Nije bio svjestan kako napredovati. Njegovo srce je imalo jedan koncept, dok je njegov um razmišljao o drugom. Doživio je ograničenja u svom osobnom životu, zatvoren u kuću koja više nije služila kao rezidencija, već kao zatvor. Svaki put kad bi joj se pokušao suočiti, Ljiljana bi ga se sjetila dokumenata kojima je svjedočio. Deset sretnih dana koje su opisivali kao bajku, prije njega su, međutim, postali samo daleki pojam, stvarnost u kojoj on nije imao nikakvu ulogu kako se dogodila. Sada je shvatio da to nije bio samo osmijeh ili izjava tijekom ceremonije vjenčanja ili slikanja. Ljubav je ono što ostaje kada glazbeni instrumenti prestanu svirati i zastor se spusti. I više ništa nije povezivalo Ljiljanu i njega.
